Hrvatsko sociološko društvo

“(…) u dobru i zlu, zdravlju i bolesti… Nagodinu.”

Do sada je već potpuno jasno da globalna pandemija koronavirusa predstavlja zdravstveni, sigurnosni, ekonomski, psihološki, ali nepobitno i vrlo složen sociološki fenomen. Zbivaju se društveno-politički presedani poput proglašavanja izvanrednih stanja od strane vlada diljem svijeta, centralizacije moći u izvršnoj grani vlasti države i njen “comeback” u mnoge sfere društvenog života iz kojih je donedavno bila odsutna. Sve navedeno, i mnogo više, poduzima se u svrhu borbe protiv novog “nevidljivog” neprijatelja te zastrašujuće brzo postaje dio svakodnevice, što je zanimljivo i izazovno analizirati iz sociološke perspektive. Mišljenja sam, kao i mnogi drugi, da bismo objavljivanjem refleksivnih osvrta, protkanih sociološkom imaginacijom po uzoru na C. W. Millsa[1], o tekućem, u najmanju ruku turbulentnom, periodu mogli doprinijeti razumijevanju društvenih promjena nošenih aktualnom globalnom krizom.

Budući da pišem disertaciju na temu procesa individualizacije u hrvatskom društvu, zamijetio sam određena ograničenja primjene teorijskih okvira iz relevantne literature[2] na aktualni razvoj događaja. Individualizacija se odvija uslijed i inherentna je procesu modernizacije društava (odnosno, povećanju stupnja obrazovanja, urbanizaciji, rastu životnog standarda itd.). Ona je proces oslobađanja pojedinca od spona tradicionalnih vrijednosti, društvenih struktura i očekivanja tradicionalno povezanih s društvenim statusima ili, kako je to svjetski poznati sociolog Anthony Giddens sročio: “(…) nemamo drugog izbora nego odabrati”[3]. Dakle, tijekom druge polovine 20. stoljeća u zapadnim se društvima kao glavni lik na “društvenu pozornicu” penje pojedinac koji počinje “igrati ulogu” osnovne jedinice društvenosti nauštrb obitelji, klase, zajednice, etniciteta, religije i sličnih osnova socio-generičkih, grupnih identiteta. Drugim riječima, individualizacija smješta pojedinca u poziciju odgovornog, refleksivnog kreatora vlastitog životnog puta, zbog koje se on konstantno iznova mora dokazivati prema često nejasnim i promjenjivim “do-it-yourself” standardima. Teza o procesu individualizacije također implicira da su većina institucija modernog društva, mehanizmi radnog osposobljavanja i tržište rada te osnovna građanska, politička i socijalna prava fiksirani na pojedinca, a ne na društvenu grupu. Internalizacija normi institucionaliziranog individualizma postepeno ruši tradicionalne temelje društvenog suživota, no integracija se ipak održava u obliku paradoksalnog kolektiviteta recipročne individualizacije[4].

Aktualna društvena situacija otvara mogućnost postavljanja novih istraživačkih pitanja o kretanjima raznih čimbenika individualizacije. Moja je pretpostavka da neki postaju izraženiji, neki se naglo zaustavljaju, dok u određenim domenama dolazi do, bar djelomično, reverzibilnosti procesa. Potonje dvije tendencije nazovimo deindividualizacijom. Deindividualizaciju možemo prepoznati u smanjenju važnosti i društvene poželjnosti individualnih želja i aspiracija. U ovom slučaju ona je u proporcionalnom odnosu s povećanjem instrumentalne društvene solidarnosti kojoj je cilj suzbijanje epidemije koronavirusa. Deindividualizacija iz ove perspektive također znači i povećanje važnosti društvenih kategorija poput dobi, zdravlja, zajednice, vrste zaposlenja, klase i slično, kao determinanti društvenog djelovanja.

Društvo naučeno na individualizam zadesila je nagla potreba za kolektivizmom. Takav neočekivani preokret te novi oblici društvene solidarnosti i kontrole problematični su za individualističku (nerijetko i narcističku) kulturu modernih društava, što se manifestira u gotovo svakodnevnim devijacijama od propisanih restriktivnih mjera (pogotovo samoizolacije) usprkos činjenici da je odgovorno individualno ponašanje krucijalno za zaustavljanje širenja zaraze. Kako objasniti te učestale devijacije? Jedno od mogućih objašnjenja jest da je ranije spominjana internalizacija individualističkih vrijednosti u individualiziranom društvu pojedinca učinila sklonijim da, uslijed jačanja deindividualizacije i svojevrsnog ponovnog “uranjanja” u masu, rezonira à la “ma neće ništa bit’ ako se ja, jedan od mase ljudi, tu i tamo ne pridržavam mjera”[5]. Realno, pojedinac jest neprimjetan i neznatan u odnosu na gomilu (shvaćenu u smislu nacionalnog društva) pa mu se u datom trenutku takvo ponašanje može činiti racionalnim. Nažalost, racionalnost zataji kada u jednadžbu uvrstimo više pojedinaca koji tako razmišljaju i tako se ponašaju te se vjerojatnost širenja zaraze naglo poveća. Dakle, deindividualizacija uzrokuje privid smanjene individualne odgovornosti karakteristične za dosadašnji proces individualizacije, ali individualna odgovornost je definitivno i dalje je prisutna. Štoviše, ona postaje naglašenija i važnija, a osobni se rizik izjednačava s kolektivnim[6]. Individualna se odgovornost više ne odnosi samo na osobne uspjehe i nedaće kao što je bilo prije, već je breme pojedinca sada i direktna odgovornost za očuvanje zdravlja ostalih članova lokalne zajednice i šireg društva kroz pridržavanje mjera fizičkog (nipošto socijalnog) distanciranja i mnogih drugih odredbi. Na tom tragu, u skoroj će budućnosti biti vrlo zanimljivo znanstveno istraživati i analizirati potencijalne promjene prevladavajućih vrijednosti na skali individualizma i kolektivizma.

Slijedi jedan primjer trenutne “međuigre” individualizacije i deindividualizacije. Individualni i u suvremenim društvima (najčešće) sasvim privatni izbor poput zasnivanja bračne zajednice uz proslavu vjenčanja s obitelji i prijateljima sada je podvrgnut većem stupnju društvene kontrole, točnije, kategorički zabranjen. Igrom slučaja, u poziciji subjekata takve situacije našli smo se moja zaručnica i ja. U travnju smo se trebali vjenčati i dogodio nam se donedavno nezamisliv razvoj događaja te smo iz prve ruke osjetili kako taj osobni izbor postaje javno pitanje. Početkom ožujka donošenje raznih mjera i restrikcija još uvijek je bilo neizvjesno, ali na koncu su, kao što znamo, na snagu stupile zabrane okupljanja većeg broja ljudi u privatnim, javnim (pa i crkvenim) prostorima. Riječ je o deindividualizirajućim formaliziranim normama (i pripadajućim sankcijama za njihovo nepoštivanje) koje se odnose na sve društvene kategorije, dakle, vrijede neovisno o tome tko si, gdje živiš, koliko to želiš, čime se baviš, koliko dobro financijski stojiš i slično. No, čak i tijekom anticipacije restriktivnih mjera bili smo sve svjesniji društvene kontrole kroz poruke medija i okoline te osjećali sve veći pritisak na preuzimanje odgovornosti za solidarno djelovanje. (Da me slučajno ne biste krivo shvatili, ni pod koju cijenu nikoga ne bismo izložili nepotrebnom riziku i naglašavam da smo uvođenje restriktivnih mjera opreza u svrhu suzbijanja epidemije smatrali opravdanim i racionalnim.) Kad je postalo izvjesno da sve valja odgoditi, to smo i učinili, a čekala nas je razmjerno velika socijalna mreža odnosa temeljenih na srodstvu, prijateljstvima i dogovorima vezanima za organizaciju vjenčanja. Sa svima, od restorana, fotografa, benda, slastičara, smještaja za putnike do svih ostalih, trebalo je iskomunicirati odgodu termina i pokušati dogovoriti novi. Sve je bilo praćeno, ionako zbog opće krize, određenom količinom stresa. Izgledalo je otprilike ovako: uz malo sreće s restoranom uspješno dogovorimo novi datum koji nam savršeno odgovara, ali tada je bend zauzet. Zatim jedva pronađemo drugi termin koji je slobodan restoranu i bendu, ali fotograf tada ne može, a on nažalost može samo kada nikome drugome ne odgovara, i tako u krug… Uslužne djelatnosti povezane s vjenčanjima zasigurno će pretrpjeti određene gubitke, a mnogi parovi u Hrvatskoj i svijetu koji su se našli u sličnoj situaciji morat će s njima iznaći kompromise koji se tiču izmjena termina, plaćenih pologa i svega ostaloga. Ovaj primjer ilustrira parcijalne učinke trenutne krize na buduće mladence koji su organizirali proslave vjenčanja s više (od pet) gostiju. Iz makro-perspektive teorijskog okvira procesa individualizacije te učinke karakterizira strukturna individualizacija, točnije, detradicionalizacija u obliku smanjene stope sklopljenih brakova, ali i deindividualizacija u vidu nemogućnosti biranja.

Umjesto konačnog zaključka, na kraju ovog kratkog popularno-stručnog teksta dodao bih da se dotične nagle društvene promjene u sociološkoj teoriji često povezuju s opasnostima stanja anomije, o kojima je još krajem 19. stoljeća pisao Emile Durkheim[7]. Stoga je vrlo važno da svi budu što je više moguće upoznati s aktualnim događanjima i uputama, ali i znanstveno utemeljenim predviđanjima mogućih scenarija. To zahtijeva beskompromisno transparentno postupanje onih koji obnašaju vlast, što je uz upravljanje i postupanje prema uvidima objektivne znanosti, njihova dosadašnja, sadašnja i najveća odgovornost.

Juraj Jurlina

Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Katedra za sociologiju
11. 5. 2020.

Zahvaljujem se Branku Ančiću, Simoni Kuti, Krunoslavu Nikodemu i Jaki Primorac na čitanju i komentiranju ranije inačice teksta.

[1] Mills, C., W. (1964). Sociološka imaginacija. Beograd. Savremena škola.

[2] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[3] Giddens, A. (1991). Modernity and Self-Identity; Self and Society in the Late Modern Age. Cambridge: Polity Press.

[4] Beck, U. i Beck-Gernsheim, E. (2002). Individualization; Institutionalized Individualism and its Social and Political Consequences. London: Sage.

[5] vidi: Le Bon, G (2009). The Crowd: A Study of the Popular Mind. The Floating Press.

[6] usp.: Beck, U. (2011). Svetsko rizično društvo. Novi Sad. Akademska knjiga Novi Sad.

[7] Durkheim, E. (1972). O podeli društvenog rada. Beograd. Prosveta. (De la division du travail social. Prvo izdanje iz 1893.); Durkheim, E. (1997). Samoubistvo. Beograd. Beogradski izdavačko-grafički zavod. (Le Suicide: Étude de sociologie. Prvo izdanje iz 1897.)

Samo tri afričke države imaju manji BDP po stanovniku od Burundija. DR Kongo, Srednjoafrička Republika i Somalija. Ako je netko istinski fanatik afričkog nogometa onda sigurno zna i podatak da je reprezentacija Burundija tek na 43. mjestu Fifine  kontinentalne rang liste. Kog vraga sam se uhvatio Burundi? Kakve to ima veze sa sociologijom iz izolacije i sportom? Uistinu ne znam nikoga tko bi pratio nogomet u Burundiju. Ne pratim ni ja, da ne bi bilo zabune, pa da se sad razmećem podacima dostupnima preko tražilice. Naime, ova je zemlja do prije par dana tek posljednja u nizu u kojoj se nogometno prvenstvo prekinulo zbog pandemije COVID-19. Lige petice, eurocentrična sintagma koja označava pet najjačih nacionalnih nogometnih liga, sad poprima posve drugo značenje. Prvenstva se još uvijek igraju u Tajvanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu, Bjelorusiji i Nikaragvi. Zaintrigirala me vijest da je afrička država s 12 milijuna stanovnika prošli tjedan, tri kola prije kraja, odlučila prekinuti prvenstvo. Burundi je u tom trenutku imao svega pet zabilježenih slučajeva zaraze. Zapravo, sve je po nogomet naglo krenulo loše nakon što je utvrđeno da je utakmica Lige prvaka Atalanta i Valencia, odigrana 19. veljače na milanskom San Siru, bila okidač za strelovit rast broja zaraženih u Lombardiji. Kasnije ishode pandemije na sjeveru Italije nije potrebno dodatno objašnjavati. Konačno i prvi registrirani zaraženi u Hrvatskoj, ujedno i prvi izliječeni, bio je gledatelj upravo na toj utakmici, a bolest mu je utvrđena po povratku u Zagreb.

Dobro vam je poznato da je profesionalni sport na globalnoj razini potpuno stao. Odgođene su OI u Tokiju i EURO 2020, ATP i WTA turniri, Formula 1, atletski mitinzi, brojna nacionalna ligaška natjecanja poput NBA, NHL, Bundeslige, Serie A itd. Nogomet se, trenutno igra u pet zemalja na svijetu. U dosad neviđenom spletu okolnosti, nogometni profesionalci u zemlji kojom neprekidno od 1994. vlada Aljaksandar Ryhoravič Lukašenko postaju najbolje što se trenutno nudi na globalnoj nogometnoj pozornici. Ukoliko parafraziramo Petera Millwarda (2011), to je trenutno najbolje što nudi globalni komodificirani nogomet. Takav medijski interes nogometaši i klubovi u Bjelorusiji mogu zahvaliti upravo spomenutom predsjedniku, koji javno zbija šale sa ‘sezonskom virozom’ i za razliku od vlasti u Burundiju nije pretjerano zabrinut zbog pandemije COVID-19.

Profesionalni nogomet kao dio globalnog komercijalnog sporta, kako profesionalni sport naziva Jay Coakley (2014), preko noći se našao u velikoj neizvjesnosti. Nogomet među komercijalnim sportovima ima najviše dionika. Od saveza, liga i klubova, preko igrača, trenera, menadžera i navijača. Svi su na svoj način uključeni u prihode i rashode. Obustava svih natjecanja uzdrmala je najbogatije klubove i natjecanja, što u stratificiranim odnosima za posljedicu dovodi u pitanje opstanak brojnih profesionalnih klubova, pa su mnogi u različitim zemljama objavili ili najavili bankrot ukoliko potraje odgoda natjecanja. Brojni ugledni analitičari posljednjih tjedana iznose ocjene da bi svjetski nogomet zbog svega navedenog mogao pretrpjeti štete epskih razmjera. One se kumulativno mjere u milijardama dolara. Budžeti klubova se režu, kao i primanja zaposlenika i igrača, revidiraju se planovi o izdvajanjima za prijelazne rokove, mijenjaju marketinške strategije, vlasnici TV prava najavljuju skoru reviziju postojećih ugovora itd. Ukratko, nogomet se dramatično mijenja. Da ne bi došlo do pandemije bankrota klubova, trebalo bi se što prije vratiti utakmicama i natjecanjima. Svjesni toga, čelnici Uefe su koncem ožujka donijeli odluku da se nacionalna prvenstva moraju okončati, odnosno ne smiju se prekidati bez odigravanja preostalih utakmica. U protivnom će lige koje budu poništile prvenstvo biti kažnjene izbacivanjem iz europskih nogometnih natjecanja. Kako sada stvari stoje, krajnji rok za okončanje nacionalnih prvenstva je kolovoz. Razlozi su dvojaki. S jedne strane, odluke o prvacima, odnosno klubovima koji ispadaju ili ulaze u različite natjecateljske razrede, nije pošteno donositi dekretom. S druge strane, od presudnog je značaja za izbjegavanje daljnjih financijskih gubitaka poštivati ugovore o TV pravima i odigrati preostale utakmice, pa makar i pred praznim tribinama. Usprkos tome, vrlo je dvojbeno hoće li se prvenstva uspjeti odigrati u pandemijom najpogođenijim zemljama, poput Serie A.

Bez ikakvih dvojbi, mediji i korporacije oblikuju izgled i odnose u suvremenom sportu. Guy Debord (1999) je sintagmom društvo spektakla ukazao na način na koji se u suvremenim društvima konstruira percepcija društvene zbilje. Debord tu dramatičnu preobrazbu objašnjava tvrdnjom da je kapitalizam kolonizirao svakodnevni život i sve pretvorio u robu. Stoga Douglas Kellner (2003) posve opravdano tvrdi da je spektakl postao jedno od ključnih načela organizacije suvremenog sporta. Kako u kreiranju globalnih celebritya poput Michaela Jordana (https://www.youtube.com/watch?v=Peh9Yqf1GXc), tako u beskrajnim serijama različitih sportskih natjecanja, od mega evenata do različitih sezonskih nacionalnih natjecanja (https://www.youtube.com/watch?v=IMQJCg5KCgc ). Karl Polanyi (1999) smatra da je tržišna ekonomija samoregulativni mehanizam, zbog čega tržište nije determinirano odnosima moći u društvu, nego je društvo određeno tržišnim odnosima. Roba, materijalni i nematerijalni predmeti, su proizvod za tržište, pa tako i sport. Dakle, tržište i mediji definiraju kulturni kontekst za oblikovanje očekivanja potrošača. U takvu okruženju u masovnoj komunikaciji dominira marketing u svojim različitim oblicima. Simulacija sudjelovanja u sportskom spektaklu je beskrajna. Barem je bila, do pojave COVID-19 i potpunog kraha sporta određenog diktatom tržišta, oblikovanog kontrakcijama medija i marketinga. Suočivši se s izostankom spektakla i životom u izolaciji, lišeni slobode kretanja, perspektive i pogledi na sport iz dnevnog boravka poprimaju drugačije konture.

Sport se dugo smatrao društvenom institucijom kojom se premošćuju brojne barijere i dokidaju nejednakosti. Inzistiralo se na pozitivnim aspektima participacije građana u sportskim aktivnostima i promicanju vrijednosti poput individualnih i kolektivnih postignuća ili važnosti tjelovježbe za poboljšanje zdravlja i produktivnosti radnika. Negativni aspekti sporta bili su u drugom planu, često korišteni za širenje moralne panike kao u slučajevima devijantnog ponašanja navijača. Jedan od najuglednijih sociologa sporta, Jay Coakley, posvetio je svoju karijeru istraživanju društvenih aspekata sporta, posebice kritičkom propitivanju teze da je sport sam po sebi dobar i društveno poželjan. Često se sport uzima kao moguće rješenje suzbijanja različitih oblika društvenih devijacija, posebice onih koje se odnose na mlade i djecu. Međutim, Coakley (2014), kao i niz drugih autora, dovodi u pitanje socijalizaciju mladih kroz visoko strukturirane prakse klubova koji oponašaju profesionalne organizacije, postavljaju visoka očekivanja i imperative uspjeha djeci, bez pomoći u potpunom razumijevanju značenja uspjeha, zanemarivanje ‘fizičke pismenosti’ i cjeloživotne tjelovježbe, (ne)dostupnosti sporta mladima i djeci u pojedinim zajednicama itd. O ovim temama se znatno rjeđe raspravlja. Međutim, Coakley  (2014) ukazuje na tendenciju rasta popularnosti i participacije građana u alternativnim sportovima. Navedeno je na tragu teze Ramona Spaaija i suradnika (2014)  da se većina ljudi ne bavi sportom kako bi postigla određene društvene ciljeve i uspjeh, već je njihova participacija fokusirana na uživanje, zdravlje ili na provođenje vremena s prijateljima i obitelji.

Američka umjetnica Jenny Odell (2019) sugerira da ono što daje nečiji konačni životni smisao proizlazi iz nesreća, prekida i neobičnih susreta. Ona tvrdi da bi ljudima trebalo dopustiti dovoljno vremena za znatiželju, samoću i introspekciju, jer su ove stvari važnije za zdrav i sretan život čovjeka nego njegova ekonomska i tehnološka produktivnost. Imperativ učinkovitosti i neprekidnog natjecanja s vlastitim sposobnostima i drugim ljudima, kao i izostanak jasnih granica između radnog i slobodnog vremena razorno djeluju na čovjeka u suvremenom društvu. Slobodno vrijeme kolonizirano je različitim sadržajima u službi diktata tržišta, pa tako i medijskim posredovanjem komercijalnog sporta. U okolnostima masovne samoizolacije, propitujući postojeće društvene prakse propituje se i smisao sporta. Pandemija COVID-19 potaknut će mnoge na propitivanje smisla komercijalnog sporta i razmatranje prednosti sudjelovanja u alternativnim sportskim aktivnostima lišenim primarno natjecateljskog karaktera ili pukog pasivnog promatranja profesionalnih sportaša. Najpopularniji sportovi u većini društava zasnovani su na patrijarhalnim vrijednostima i temelje se na nadmoći i pobjedama. Međutim, novi i sve masovniji sportovi odbacuju taj koncept i temelje se na alternativnim vrijednostima i interesima bez inzistiranja na međusobnom natjecanju temeljenom na mjerenju učinkovitosti. U posljednje vrijeme etablirani su brojni sportovi organizirani oko užitka i sudjelovanja, naglašavajući potporu drugim sudionicima i zaštiti okoliša. Dakle, to su sportovi poput paraglidinga, slobodnog penjanja, planinarenja, brdskog biciklizma, raftinga, snowboardinga, kitesurfinga, trackinga, ronjenja, zmajarenja, frizbija ili joge, pa uz brojne druge neopterećene standardizacijama postupaka sve do naših gotovo autohtonih lokalnih sportova poput picigina, škrapinga, različitih verzija boćanja narodnim načinom itd. Ovi sportovi se usredotočuju na osobno osnaživanje i predodžbu da se tijelo treba njegovati i uživati ​​u potrazi za iskustvom ili u funkciji druženja uz određenu fizičku aktivnost, a ne da bude podređeno imperativu postizanja natjecateljskog uspjeha. U konačnici to ujedno znači da komercijalni sportovi polako gube svoju hegemoniju i suočavaju se s alternativom. Ti sportovi su sve ono što komercijalni nisu. Usmjereni su na duhovno i fizičko zadovoljstvo ljudi, na participaciju koja je posljedica slobodnog kretanja i aktivnosti u prirodi i prostoru. Lišeni su medijskog posredovanja i natjecanja, bodovanja, mjerenja i slično. Život bez komercijalnog sporta jest moguć. Uostalom, o tome svjedoče i stoljeća koja su prethodila modernom građanskom društvu. COVID-19 nas osvješćuje da zdrav život bez tjelovježbe, slobodnih aktivnosti i kretanja u prostoru jednostavno nije moguć niti održiv na duži vremenski rok. S druge strane, život bez sportske robe, dakle život bez spektakla, je neupitno moguć. Bez obzira na neizbježnu obnovu svijeta spektakla i pokušaj nastavka rigidne komodifikacije sporta u razdoblju nakon pandemije, drevno olimpijsko geslo ‘u zdravom tijelu zdrav duh’ ima veliku priliku za svoju renesansu.

Marko Mustapić

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
7. 5. 2020.

Zahvaljujem se kolegicama Simoni Kuti i Jaki Primorac na sugestijama za poboljšanje teksta.

Reference:
Coakley, J. (2014) Sports in Society: Issues and Controversies (11th Edition)

New York: McGraw-Hill Education.

Debord, G. (1999) Društvo spektakla - komentari društvu spektakla. Zagreb: Arkazin.

Kellner, D. (2003) The Sports Spectacle, Michael Jordan, and Nike, In Miller, P, B. & Wiggins, D. K. (eds.) Sport and the Color Line Black Athletes and Race Relations in Twentieth Century America, pp358-382. New York: Routledge.

Millward, P. (2011). The global football league: Transnational networks, social movements and sport in the new media age. New York, NY: Palgrave Macmillan.

Odell, J. (2019) How to Do Nothing: Resisting the Attention Economy. New York: Melville House

Spaaij,R.;  Magee, J.; Jeanes, R. (2014) Sport and Social Exclusion in Global Society. Abingdon: Routledge.

Polanyi, K. (1999) Velika preobrazba: politički i ekonomski izvori našeg vremena. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk & Hrvatsko sociološko društvo.

Mislim da se svatko od nas koji smo predavali ili predajemo Osnove sociologije ili Uvod u sociologiju kao opći predmet, suočio s problemom kad je trebalo objasniti pojam društvenosti. Kako objasniti ideju društvenosti iz Simmelove perspektive čistog oblika obilježenog radikalnom jednakošću, u kojoj zadovoljstvo svakog ovisi o zadovoljstvu svih drugih?

Kako današnjim posttranzicijskim generacijama objasniti –  a da ne budete patetični – da su za konceptualno određenje pojma tako važnog za sociologiju i za društvo općenito ključni osjećaji pripadnosti, povezanosti, zajedništva i empatije? Kao im objasniti da društvenost pretpostavlja odustajanje od maksimalnog ostvarenja vlastitih želja i svijest o odgovornosti za druge? Ili – kako to Bauman lijepo kaže – da je za postizanje društvenosti ključno „odlaganje na policu svog vlastitog interesa“?

U pokušajima objašnjenja često sam posezala za primjerima iz urbanističkog planiranja i socijalnog kapitala. Najbliže mogućem razumijevanju došla bih spominjanjem društvenih medija i društvenih odnosa posredovanih internetom. Ali stvari bi se zakomplicirale kad bih konstatirala da primjeri sudjelovanja u internetskim društvenim mrežama iscrpljuju samo dio sadržaja društvenosti.

I odjednom imamo primjer. „Ostanite doma! Budite odgovorni prema drugima!“

Pitanje je, naravno, koliko dugo će nam – nakon što prođe pandemija korona-virusa – primjeri koji se danas uz nju vezuju biti od koristi u objašnjenju koncepta društvenosti. Ideja odgovornosti prema drugima samoizolacijom ili svakodnevne slike medicinskog osoblja koje se širom svijeta bori da najteže oboljeli prežive, riskirajući pritom vlastito zdravlje, više neće biti u prvom planu, kao što su to danas.

Hoćemo li novim generacijama, bez tako dojmljivih primjera, uspijevati objasniti važnost pojma društvenosti za „proces civilizacije“ (Elias)? Ili će, nakon što pandemija prođe, i društvenost ponovo postati žrtvom neoliberalne ideologije i kulture neangažiranja (Bauman)?

Odgovor na to pitanje ticat će se snage argumenata kojima će sociologija kao znanost poticati javnu raspravu o značenju i posljedicama pandemije korona-virusa. Pred našom se strukom, naime, otvara pitanje što ga je  još 2004. postavio Burawoy, u svom govoru o „javnoj sociologiji“. Imamo li dovoljno znanja i komunikacijskih sposobnosti da bismo mogli djelovali kao „savjest društva“?

Pritom ne treba zaboraviti da je Burawoy od početka zagovaranja javne sociologije tvrdio da ona treba biti u stalnoj interakciji s razvijenom „profesionalnom“ i „kritičkom sociologijom“, odnosno istraživanjima i kritičkim propitivanjima, u ovom slučaju neoliberalne politike koja je dovela u pitanje socijalnu državu i javno zdravstvo.

Ima li sociologija danas takvu snagu, ne samo kod nas nego i drugdje? Bojim se da, nažalost, zasad nema. O tome nam svjedoče primjeri sociologa poput Becka, Baumana i drugih koji su posljednjih desetljeća upozoravali na rizike povezane ne samo s atomskom energijom i zagađenjima, nego i genskom tehnologijom i drugim opasnostima proizvedenim učincima znanosti, tehnologije i općenito ljudskog djelovanja.

Nisu li primjeri ovih vrhunskih, globalno poznatih sociologa, koji su pokušavali jačati svijest o „nadindividualnim“ i „nadnacionalnim“ opasnostima, a istodobno bili prisiljeni promatrati uspjeh ideologije koja takve rizike sustavno proizvodi, dovoljno upozoravajući? Ipak, četvrt stoljeća nakon Beckove danas već klasične knjige o „društvu rizika“, nešto se promijenilo: pandemija korona-virusa pokazala je da bolest i smrt prelaze nacionalne, ali i klasne i statusne granice.

Kad je u Društvu rizika (1986) Beck pisao da se „zagađena voda ne zaustavlja pred slavinom generalnog direktora“, referirao se na ekološke probleme. U današnjoj situaciji,  i svijet izvan naše discipline postaje svjestan da se ni virus ne zaustavlja na nacionalnim granicama niti pred vratima bogataša i političkih moćnika, kao ni da mnoga politička vodstva nisu poduzela gotovo ništa da građanima i građankama pomognu izbjeći smrt.

Kome se obratiti za pomoć, kakva je uloga znanosti (medicinske, ali i društvenih), kako one mogu pomoći društvu i zašto trebamo njihove spoznaje? Vratimo se ovdje na primjer s početka ovog kratkog teksta: kao što je pandemija korona-virusa omogućila posttranzicijskim generacijama bar elementarno razumijevanje pojma društvenosti, tako otvara vrata i novom shvaćanju poruka koje sociologija može uputiti društvu o pojavama koje su za njega važne. Na nama je, sociolozima i sociologinjama, da svojim znanstvenim radom osiguramo utemeljenost tih poruka i nađemo načina o njima govoriti tako da nas šire društvo razumije.

Inga Tomić-Koludrović

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, područni centar Split,
3. 5. 2020.

Sociologija inovacija ne pripada u main stream sociologiju i njome se kod nas bavi vrlo mali krug sociologa, uglavnom onih u domeni studija znanosti i tehnologije (STS studies) [1]. Isto tako, mnogi će se vjerojatno upitati kakve veze ima sociologija inovacije s aktualnim trenutkom zaraze s Covid-19, prisilne karantene i rada od kuće. Sprema li se neka genijalna inovacija ili znanstveno otkriće (invencija) koja će suzbiti koronavirus i vratiti na mjesto porušene kućice ekonomije, rada, obrazovanja, društva uopće. Naravno da ne, barem ne u ovom trenutku, iako se upravo od znanosti i njezine aplikacije (inovacije) očekuje spas. To bi nas moglo odvesti do kritičkog razmatranja tretmana znanosti i inovacija u Hrvatskoj [2], što međutim nije predmet ovog priloga, a radi se i o pretužnoj temi koja neka ostane po strani za sada.

Motiv za ovaj moj prilog „Sociologiji iz izolacije“ jest koncept transformacijske inovacijske politike (TIP) koja zagovara napuštanje standardnog koncepta inovacijske politike (IP) kao interakcije znanosti, gospodarstva i državne potpore u razvoju inovacija s ciljem gospodarskog rasta i konkurentnosti, a u korist inovacija usmjerenih na rješavanje društvenih izazova (grand challenges) i održivog razvoja [3] [4] [5]. S konceptom transformacijske IP susrela sam se prvi put prije par godina pretražujući literaturu za neki rad, i tada mi se učinio kao prilično apstraktan koncept, još jedan pomodan termin iz Europske unije tj. istraživača koji se bave eteričnim temama u bogatim zemljama s još bogatijim proračunima za znanost. Za razliku od njih, moje su preokupacije bile prilično prizemne, u smislu: Zašto smo siromašni? Zašto nam konkurenti postaju Bugarska i Rumunjska? Zašto se ne uspijevamo digitalizirati? Zašto nemamo inovacije više dodane vrijednosti koje bi utjecale na promjene gospodarske strukture i unapređenja društvene dobrobiti? (Usput: zna li itko nekog našeg utjecajnog poduzetnika-inovatora osim Rimca i zna li itko za razvoj naprednih tehnologija osim nešto robotike na FER-u i FSB-u?).

I onda, bum! Pandemija Covida 19 iznjedrila je na vidjelo limitirajuće dosege dosadašnjih javnih politika za poticanje inovacija, zbog isključive fokusiranosti na tehnološki napredak, konkurentnost i gospodarski rast, a bez vođenja računa o rak-ranama modernog društva: zdravlje i kvaliteta života, sigurnost hrane i energije, demografske promjene, klimatske promjene i sl.

Čak i ugledne organizacije poput OECD-a redovito u svoje studije uvrštavaju osvrt na transformacijsku IP [6], ali joj uskraćuju legitimitet, uz obavezan komentar da je ipak malo vjerojatno da će ova „nova generacija” zamijeniti davno utvrđenu paradigmu inovacijske politike koja pretpostavlja doprinos javne znanosti nacionalnoj ekonomskoj konkurentnosti. Očekuje se da će sveučilišta i javne istraživačke organizacije preuzeti sve važniju ulogu u regionalnom i lokalnom razvoju kroz tržišno orijentirana istraživanja, bliska potrebama poduzetnika. Strategija pametne specijalizacije koju provodi Europska unija u sklopu svoje kohezijske politike (i zahvaljujući kojoj se ulijeva dosta sredstava u znanstvenu infrastrukturu i poduzetništvo i u Hrvatskoj), upravo je praktično ostvarenje takve inovacijske politike.

Međutim, svijest o tome da socijetalni izazovi kao i problemi vezani uz održivi razvoj svakim danom postaju sve veći, te da ih standardna IP ne može riješiti, stvara potrebu promjene paradigme upravljanja inovacijama (inovacijskim sustavom) koja će obuhvatiti i ciljeve održivog razvoja i opće dobrobiti društva. Promjena paradigme obuhvaća promjenu cjelovitog socio-tehničkog sustava, dakle kombinaciju tehnološkog razvoja i transformacije društva i ekonomije što uključuje kulturološke promjene, promjene u ponašanju, ustaljenim navikama i načinu života, kao i u funkcioniranje postojećih ekonomskih institucija kao što je tržište roba, radne snage, potrošnje, proizvodnje i slično.

TIP dobiva sve veći zamah, posebno kao sredstvo za ostvarenje Agende 2030 Ujedinjenih naroda o održivom razvoju [7], ali i za usklađivanje nacionalnih ciljeva s održivim razvojem u pojedinim zemljama, od Finske do Afrike. Posebno kreirana internet stranica o TIP (http://www.tipconsortium.net/) s mnoštvom studija, preporuka i primjera daje nam uvid u inicijative u sklopu ove nove politike inovacija, koja je interakciju dionika unutar inovacijskog sustava zamijenila transformacijom sustava.

Među začetnicima koncepta transformacijske IP jesu Karl Matthias Weber i Harald Rohracher [8] koji tvrde da je TIP u stvari vrlo složen politički proces koji je izložen četirima vrstama neuspjeha: neuspjeh usmjerenja (directionality failures), koji proizlazi iz krivo odabrane strategije razvoja ili kolektivnog cilja; neuspjeh u upravljačkoj koordinaciji (policy coordination failure) odnosno nedovoljno usklađivanje različitih sektorskih politika (zdravlje, transport, energija, hrana i sl.); neuspjeh artikulacije potražnje (demand-articulation failure) ili nemogućnost prepoznavanja potreba korisnika, npr. nametanje razvrstavanja smeća koje nije prilagođeno svakodnevnom životu, te neuspjeh refleksivnosti (reflexivity failure) koji se odnosi na nedovoljno praćenje, predviđanje i procjenu učinka poduzetih akcija, npr. balans između individualnih sloboda i mjera socijalne sigurnosti.

Kriza izazvana koronavirusom dobro ilustrira pred kakvim se izazovima našla IP u vrijeme društveno-ekonomske transformacije koja traži promjenu paradigme inovacijskog sustava. Koji smjer inovacijskog i tehno-ekonomskog razvoja poduprijeti u uvjetima (uvijek) nedostatnih sredstava? Jesu li bitnije inovacije u zdravstvenom sektoru od onih u farmaciji ili digitalizaciji poduzeća? Kako osigurati balans između stvaranja snažnoga gospodarstva otpornog na ovakve šokove i socijetalnih ciljeva? Kako će se poduzete mjere za razvoj inovacija odraziti na sektorske politike? Što to znači za živote građana? Kako ćemo sve to pratiti i procijeniti učinke?

Pri tome treba uzeti u obzir da TIP nadilazi ciljeve standardne IP usredotočene na interakciju i transfer znanja između znanosti i gospodarstva u cilju ostvarivanja nekih općedruštvenih ciljeva (npr. čiste energije, liječenje demencije i sl.). Takve IP relativno su jednostavne i usredotočene na određeni zadatak (mission–oriented), proizašle iz spoznaje da napredak u znanosti i tehnologiji (npr. otkriće penicilina, umjetnih gnojiva, strukture genoma, interneta i sl.) može biti moćan alat u rješavanju društveno-ekonomskih problema, te je IP doživjela od 1970-ih period popularnosti i razvoja bez presedana.

Kao klasični primjeri istraživanja usmjerenih na zadatak za rješavanje društvenih izazova na velikoj skali navode se projekti Manhattan i Apollo, uz obrazloženje da takvi zastarjeli linearni modeli inovacija koji pretpostavljaju da će istraživački rezultati iz laboratorija automatski biti primijenjeni i komercijalizirani, nisu prikladni za današnje socijetalne izazove. Npr. uprezanjem znanosti i tehnologije možemo riješiti, kao što naglašava Richard R. Nelson [9], odlazak na Mjesec, ali ne i ukidanje urbanih geta ili lošeg obrazovanja. Današnji socijetalni problemi i održivost razvoja sličniji su problemima ukidanja geta nego odlaska na Mjesec, jer ih karakterizira neodređenost konačnog cilja, nepostojanje egzaktnih znanstvenih metoda za njihovo rješavanje, interesi mnogobrojnih sudionika i grupa, administrativne prepreke i institucionalne rigidnosti. Npr. klimatske promjene teško da se mogu riješiti klasičnom IP kroz upregnuće znanosti i tehnologije, već traže transformaciju društva i ekonomije koje prije spadaju u domenu urbane politike nego politike inovacija, kao što je primjerice stvaranje mreže ugljično-neutralnih gradova u Finskoj [10].

Preostaje vidjeti hoće li suočavanje s koronavirusom biti pravocrtni zadatak u domeni standardne IP, odnosno komercijalne eksploatacije znanstvenih istraživanja kroz otkriće cjepiva ili lijeka, ili će tražiti transformaciju društva i ekonomije kako to predviđa transformacijska IP. Primjerice, ako otkriće cjepiva ili lijeka ne bude učinkovito kao što se očekuje, društva će trebati sagledati složenu dinamiku napretka u znanstvenima istraživanjima, javnog zdravstva, ekonomske otpornosti, siromaštva, zapošljavanja, komunikacije, osiguranja vode, energije i hrane i sl.

Konačno, je li transformacijska IP moguća kod nas? Osobno sam prilično skeptična prema takvoj mogućnosti, a što slijedi iz analogije s provedbom standardne interaktivne inovacijske politike. Prvi inovacijski programi pokrenuti su u Hrvatskoj 2001. od strane Ministarstava znanosti i obrazovanja, a da nikad nisu integrirani u znanstvenu zajednicu ni ozbiljno prihvaćeni od poduzetnika [11]. Promjena je nastupila tek kad je interakcija znanosti i gospodarstva „nametnuta odozgo“ od strane EU u sklopu Strategije pametne specijalizacije uz obilato financiranje iz Strukturnih fondova (npr. IRI 1 i 2). Transformacijska IP traži duboko promišljanje, ozbiljno planiranje, nove metrike, indikatore i procjene utjecaja određenih politika [7], a tako nešto je našoj političkoj praksi prilična nepoznanica.

Stoga, pretpostavljam da će kod nas strateški razvoj u znanstvenim istraživanjima i inovacijama biti business as usual dok drži vodu, a u trenucima krize „već ćemo nešto smisliti“. Samo da ne bude kasno, i da intelektualni resursi na koje se sada oslanjamo u suzbijanju Covida-19, ne izgube bitku u oštroj konkurenciji sa strateškim ciljevima duboke države, kao što je izgradnja bazena na moru, stanova, fontana, stadiona, spomenika domovini, povlaštenih penzija i lokalne samouprave.

Jadranka Švarc

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
29. 4. 2020.

Zahvaljujem Uredničkom timu u izolaciji na sugestijama za poboljšanje teksta.

[1] Prpić, K. (2013). STS in a (Post)Socialist Context. Science and Technology Studies in Croatia, Tecnoscienza, 4(1): 165-181.

[2] Švarc, J., Čengić, D., Poljanec-Borić, S., Lažnjak, J. (2019). Znanstvenici o reformama znanosti iz 2013.: kritička analiza, Politička misao, 56(1): 7-38, https://doi.org/10.20901/pm.56.1.01.

[3] Diercks, G., Larsen, H., Steward, F. (2019). Transformative innovation policy: Addressing variety in an emerging policy paradigm, Research Policy, 48(4): 880-894, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.10.028;

[4] Fagerberg, J. (2018). Mobilizing innovation for sustainability transitions: A comment on transformative innovation policy, Research Policy, 47(9): 1568-1576, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.012; Schot, J.,

[5] Schot, J., Steinmueller, E. (2018). Three frames for innovation policy: R&D, systems of innovation and transformative change, Research Policy, 47(9): 1554-1567, https://doi.org/10.1016/j.respol.2018.08.011.

[6] OECD (2016). Science, technology and innovation outlook in 2016, OECD Publishing, Paris.

[7] Ramirez, M., Romero, O., Schot, J., Arroyave, F. (2019). Mobilizing the Transformative Power of the Research System for Achieving the Sustainable Development Goals, SPRU Working Paper Series (SWPS), 2019-25: 1-2., www.sussex.ac.uk/spru/swps2019-25.

[8] Weber, K. M., Rohracher, H. (2012). Legitimizing research, technology and innovation policies for transformative change: Combining insights from innovation systems and multi-level perspective in a comprehensive ‘failures’ framework, Research Policy, 41(6): 1037-1047, https://doi.org/10.1016/j.respol.2011.10.015.

[9] Nelson, R. (2011). The Moon and the Ghetto revisited, Science and Public Policy, 38(9): 681-690, https://doi.org/10.3152/030234211X13070021633404.

[10] Schot, J., Kivimaa, P., Torrens, J. (2019). Transforming experimentation: Experimental policy engagements and their transformative outcomes, TIPC Policy Brief, Issue 2, April 2019.

[11] Švarc, J., Dabić, M. (2019). The Croatian path from socialism to European membership through the lens of technology transfer policies, The Journal of Technology Transfer, 44(5), 1476-1504, https://doi.org/10.1007/s10961-019-09732-1.

U nezapamćenoj globalnoj krizi uvjetovanoj pandemijom bolesti COVID-a brojni građani, tvrtke i zaklade doniranjima za medicinsku opremu, za istraživanja lijeka te pomažući ugroženim skupinama građana ukazuju na potencijale filantropskih aktivnosti.[1] Pod filantropijom podrazumijevamo privatna davanja u općekorisne svrhe, a zaklade se drže institucionalnim okvirom filantropije. Zaklade doživljavaju izvjesnu renesansu u zapadnim zemljama te su prepoznatljive kao nezaobilazni dionici u mnogim područjima razvoja. Hrvatska ima potencijale za snažniji razvoj filantropije i zakladništva, a ove teme nisu dolazile na dnevni red javnih rasprava, osim u slučajevima nekih skandala. Zasigurno, dobro obrazovan naš građanin ne zna što su zaklade, a mnogi prema njima imaju nepovjerenje. Ugroza pandemijom i razorni potres u Zagrebu i okolici potaknuli su mnoge na solidarnost i darivanja u općekorisne svrhe. U obnovi Zagreba, posebno akademskih institucija, mogla bi se prikupiti znatna sredstva iz domaćih i inozemnih filantropskih izvora.

Razvoj filantropije i zakladništva na zapadu

Razvoj filantropije i zakladništva relevantne su istraživačke teme, a na sve većem broju zapadnih sveučilišta djeluju odsjeci na kojima se kroz interdisciplinarne pristupe predaju ove teme.[2] Tri su vala razvoja zakladništva: prvi, kada u kasnom srednjem vijeku zaklade osnivaju trgovci i poduzetnici; drugi, uslijed industrijske revolucije krajem 19. stoljeća i pokreta modernizacije društava; te treći, 1980-ih godina kada raste broj zaklada kao rezultat rasta gospodarstva, te povećanja broja bogatih pojedinaca.[3] Znanstveni filantropi imali su partnera u vladama pa su u takvim okolnostima nastajali veliki projekti koji su odredili pravce razvoja tehnoloških istraživanja koja su poslije opredmećena u industrijskoj proizvodnji. Istraživanja fizičara Wernera Siemensa i poslije razvoj tvrtke koja nosi njegovo ime vide se u kontekstu razvoja znanstvene filantropije.[4]

Rast „filantrokapitalizma“ rezultat je akumulacije velikog bogatstva, a s druge strane na djelu je velik rast siromaštva, a to postaje sve većim političkim problemom. Na tragu Carnegijeve prakse ulaganja cjelokupne imovine u općekorisne svrhe te njegovih poticajnih ideja iznesenih u „Evanđelju bogatstva“[5] danas svjedočimo globalnoj filantropskoj inicijativi „Davanje zaloga“ koja obuhvaća najbogatije ljude širom svijeta. Radi se o preuzimaju javne obveze najbogatijih pojedinaca i obitelji za davanje više od polovine svojeg bogatstva u općekorisne svrhe.[6]

Ugledne zaklade financiraju istraživačke i inovativne programe, okupljaju istraživače i praktičare te nude okvire za važne reforme i rješenja društvenih problema.

S druge strane, pripadnici bolje stojećih društvenih slojeva pripadaju kulturi doniranja u općekorisne svrhe[7], redovito uz porezne povlastice. Doniranja za određene projekte znače i sudjelovanje u aktivnostima te interes za ishode projekata. Pokazuje se kako su takvi projekti učinkovitiji i djelotvorniji od državnih[8], a doprinosi jačanju socijalne kohezije njihova su dodana vrijednost.

EU programski i financijski podupire razvoj filantropije i zakladništva.[9] Nizozemska je 2016. u doba presjedanja EU-om odabrala filantropiju kao jednu od tema presjedanja. Provedeno je opsežno istraživanje u zemljama članicama, a posebno je zanimljiv nalaz glede ulaganja u istraživanja i inovacije, a sačinjena su i izvješća o okviru za razvoj zakladništva u državama članicama.[10]

Brojne američke zaklade daju velike donacije za borbu protiv pandemije, pokazuje se da su one okretnije i poduzetnije od države. Rockefellerova zaklada obvezala se dati znatna sredstva, a pomaže i ranjivim skupinama koje je kriza najviše pogodila. To su radničke obitelji, oni koji su ostali bez plaća te oni koji si ne mogu priuštiti hranu i platiti troškove stanovanja.[11] Opsežene su filantropske aktivnosti pokrenute i u okviru Europskog zakladnog centra.[12]

Razvoj filantropije i zakladništva u Hrvatskoj

U istraživačkom smislu ovo je područje kod nas akademska pustopoljina. Istraživanja su rijetka, kao i predavanja o ovim temama u visokoškolskoj nastavi. Na ekonomskim i poslovnim fakultetima trebali bi se predavati barem izborni kolegiji prikupljanja sredstava (fund raising). U ranijem strateškom dokumentu Zagrebačkog sveučilišta stajala je i ideja osnivanja interdisciplinarne, sveučilišne Katedre za filantropiju, na koju se poslije zaboravilo.

Rijetka istraživanja su pokazala kako su filantropija i zakladništvo dali snažan poticaj prvoj modernizaciji Hrvatske krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Mnoge sveučilišne, obrazovne, zdravstvene, socijalne i kulturne institucije nastale su zahvaljujući takvim inicijativama.

Istraživanja govore kako smo dugo imali nepoticajan zakonski, porezni i sociokulturni okvir za razvoj zakladništva.[13] Tek početkom 2000-ih gospodarski subjekti i građani mogu darivati do 2% svojih prihoda u općekorisne svrhe što im je porezno priznat rashod. Mali broj građana i gospodarskih subjekata koristi ova prava. Zaklade imaju skromnu imovinu, a veći dio njih prikuplja sredstva za djelovanje. Zaklade se stidljivo javljaju kao inovatori, a ograničene su njihove aktivnosti u promicanju društvenih promjena.[14]

Na konferenciji International Society for Third Sector Research 2014 traže nas kolege iz Češke koji su dobili veliki projekt Rockefellerove zaklade. U sklopu projekta istražuju tragove njezine aktivnosti između dva svjetska rata u regiji. Zaključili su kako je Andrija Štampar bio  najpouzdaniji partner Zaklade te preporučuju literaturu koja nam otkrije nove okolnosti u kojima je Štampar djelovao.

Rockefellerova zaklada[15] došla je u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi implementirala koncept javnog zdravstva kojeg su razvili njihovi stručnjaci. Doživljaje u Beogradu tada opisuju na sljedeći način „…Serbian mind acts slowly“ te pokazuju „… amazing immunity to new ideas“, u taj se opis nije uklapao Yugoslav Croat Andrija Štampar.[16] Očito, zbog ograničenih receptivnih kapaciteta provedba projekta u Beogradu zapada u krizu. Projekt spašava Štampar gradnjom i opremanjem Škole narodnog zdravlja u Zagrebu. On je američku ideju javnog zdravstva prilagodio našim okolnostima s nizom inovacija. Od ukupnih 800.000 USD, 300.000 je usmjereno u Zagreb, a dio od toga je išao za akademsku filantropiju. To je izazvalo negodovanje u Beogradu i predbacivali su Zakladi da protežira Hrvate. S druge strane, postojali su otpori u liječničkim krugovima u Hrvatskoj jer nisu prihvaćali socijalizaciju medicine.[17] Amerikanci su vidjeli u tome širenje „socijalističkih“ ideja.

Škola je razvila opsežan program rada i mnogi su u nju dolazili po nova znanja i vještine. Bio je to izvjesni „Bilbao efekt“ na razvoj Zagreba.[18] Znanja i vještine nastale u ovoj instituciji, velebnoj i kao građevini za ono vrijeme, bili su temelj za uspostavu sustava javnoga zdravstva nakon Drugog svjetskog rata. I danas u doba krize koronavirusa bolje se nosimo s velikim izazovima upravo zahvaljujući ovoj filantropskoj investiciji koja je pala na plodno tlo te postala i regionalni svjetionik.[19]

Potres i obnova Zagreba

Snažan potres koji je pogodio Zagreb i okolicu razorio je stambene zgrade, obiteljske kuće, bolnice, škole, fakultete, muzeje, crkve i druge javne ustanove. Obnova će biti zahtjevna, skupa i dugotrajna, a nedostatna sredstva te nestručni zahvati mogu dovesti u pitanje identitet samoga grada. Vlada je otvorila račun za borbu protiv bolesti COVID-a i za saniranje posljedica potresa i do početka travnja prikupljeno je oko 21 milijun kuna. HAZU se obratila javnosti s pozivom na osnivanje zaklada za financiranje obnove objekata javne namjene stradalih u potresu.[20] Ističe se kako će za popravljanje ogromnih šteta biti potrebna enormna sredstva koja se barem dijelom mogu prikupiti iz većeg broja manjih izvora. Zagrepčanke koje žive u Amsterdamu prikupile su znatno veća sredstva od planiranih za pomoć stradalima u potresu.[21]

Koronakriza potaknula je privatna davanja u općekorisne svrhe. Primjerice, Zaklada Adris[22] donirala je KBC Rijeka i OB Pula sredstva za nabavku 15 respiratora. Doniraju sportaši, banke, tvrtke, građani iz zemlje i svijeta. Izdašne privatne donacije usmjerene su Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, a najveći donatori žele ostati anonimni.  Isto tako, nakon potresa dekanima se javljaju ugledni i bogati alumni te se obvezuju na davanje izdašnih donacija za obnovu fakulteta. Očito je širok krug onih koji osjećaju potrebu za davanjem u takve i slične svrhe.

Neki fakulteti već su počeli prikupljati sredstva za teško oštećene zgrade u kojima se ne može više raditi. Čini se da se tome pristupilo ad hoc, bez odgovarajućih priprema, bez izrade promidžbenih poruka u kojima će se riječju i slikom posvjedočiti o problemima, bez jasno prepoznatih ciljanih skupina koje se moli za donacije, razrađenog načina izvještavanja o prikupljenim donacijama te o izgradnji povjerenja i  jamstvima za transparentno ulaganje prikupljenih sredstava. Dakle, početak posla na ovom zahtjevnom projektu bez strategija koje treba donijeti u kratkom vremenu može znatno umanjiti raspoloživa sredstva i pomoć koju bi mogli prikupiti. Ovaj posao mora biti javan i otvoren svakome tko može dati vrijedne ostvarive prijedloge.

Pored alumnija, Hrvata širom svijeta i njihovih tvrtki, treba se uz primjerena lobiranja obratiti uglednim stranim zakladama, međunarodnim organizacijama, sveučilištima i fakultetima. Istina, koronakriza i njima je prioritet, pa će naši napori u tom smislu biti puno zahtjevniji, a očekivana sredstva manje izdašna, ali nama dragocjena. U tu svrhu autor teksta radi na ostvarenju kontakta s izvršnim osobama u uglednoj globalnoj zakladi. Njihove bi ideje i savjeti bili prevažni. Dakle, za razvoj i očekivane ishode navedenih projekata fund raisinga trebamo iskusne savjetnike koji bi kao volonterski prilog ponudili pomoć u otvaranju vrata koja nam sada nisu dohvatljiva.

Dobro pripremljeni i pravedni projekti mogu biti veliki ulog za obnovu porušenih akademskih institucija[23], potaknuo bi se novi polet koji bi se proširio na obnovu drugih ustanova koje su dio nacionalne baštine i kulture, a onda i na grad u cijelosti.

Gojko Bežovan

Studijski centar socijalnog rada – Pravni fakultet Sveučilista u Zagrebu,
27. 4. 2020.

[1] Zahvaljujem kolegici Jeleni Matančević i kolegi Danijelu Baturini za komentare na raniju inačicu ovog teksta.

[2] Europska mreža za istraživanje filantropije - ERNOP, više vidjeti na: http://ernop.eu/

[3] Anheier, H. K., Toepler, S. (1999) Philantropic Foundations – An InternationalPerspective, U: Anheier, H. K., Toepler, S. (eds.) Private Funds Public Purpose: Philanthropic Foundations in International Perspective. New York: Kluwer Academic/Plenum Publisher, 3-23.

[4] Fuchs, E., Hoffmann, D. (2004) Philanthropy and Science in Wilhelmine Germany, U: T. Adam, (ed), Philanthropy, Patronage and Civil Society: Experiences from Germany, Great Britain, and North America, Bloomington: Indiana University Press, 103-119.

[5] Ovo se drži platformom zapadne filantropije, a prijevod, Carnegie, A. (2012) Evanđelje bogatstva, Revija za socijalnu politiku,19(2): 199-206., posvetili smo Robertu Paytonu, osnivaču Centre on Philanthropy, Indiana University, koji nam je omogućio donacije i uveo nas u ovu temu.    

[6] Više vidjeti na: https://givingpledge.org/ 

[7] Našijenac je umro u SAD-u i oporučno ostavio novac da se osnuje Zaklada Sveučilišta u Zagrebu. Autor teksta je volonterski radio na tom projektu i bio svjedokom jalovih rasprava i izazova akademskog poduzetništva koje nam još uvijek nije na dohvat ruke.

[8] Anheier, H. K.,  Leat, D. (2006) Creative Philanthropy: Towards a New Philanthropy for the Twenty-First Century, London: Routledge.

[9] https://www.efc.be/wp-content/uploads/2018/12/20181203-Philanthropy-Manifesto_draft04.pdf,

[10] Više: http://euforistudy.eu . Hrvatska nije bila uključena, a Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, na naš nagovor, nije pristala da se naknado napravi takvo izvješće. S druge strane, u sklopu darovnice IPA 2012 „Poticanje inovativnih oblika filantropije u lokalnim zajednicama za potporu održivosti organizacija civilnog društva“ i raspisanog natječaja nadležne su vlasti podijelile prilično velika sredstva za ovaj izazovan projekt organizacijama koje tome nisu dorasle. Vidjeti: http://www.safu.hr/datastore/filestore/10/Annual_Award.pdf .   

[11] Vidjeti: https://www.rockefellerfoundation.org/

[12] Vidjeti: https://www.efc.be/news-post/european-philanthropy-calls-for-effective-solidarity-across-borders-concerning-covid-19/

[13] U tom kontekstu vidjeti polemički tekst G. Bežovan, Mecenama ne daju u Hrvatsku, Vjesnik, 13. veljače 1995.

[14] Više: Bežovan, G. (2002) Zaklade i dosezi razvitka u Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 52:619-649. i Bežovan, G. (2008) Zaklade u Hrvatskoj - uloga, razvoj i postignuća, Revija za socijalnu politiku, 3:455-478.

[15] Registracija Rockefellerove zaklade bila je izazovan podvig, kao i njezino djelovanje poslije, vidjeti: Reich, B. (2018) Just Giving: Why Philanthropy is Failing Democracy and How it can do Better, Princeton: Princeton University Press.

[16] Killen, L. (1990). The Rockefeller Foundation in the First Yugoslavia. East European Quarterly, 24(3), 349-372.

[17] Pod socijalizacijom medicine tada se podrazumijevalo besplatno pružanje zdravstveni usluga.

[18] Hrvatski Radiša, nastao ranije, nažalost nedovoljno poznat u učenoj javnosti, zahvaljujući filantropskim prilozima Hrvata širom svijeta, također je imao „Bilbao efekt“ na razvoj Zagreba. Više o „Bilbao efektu“ u : Bežovan, G. (2019) Zaklade i učinci suvremene filantropije i izazovi razvoja hrvatskih zaklada, U: J. Barbić, (ur.) Zakladništvo u Republici Hrvatskoj, Zagreb: HAZU, 23-53.

[19] Davne i još ratne 1994. u Školu sam doveo ugledne američke stručnjake za filantropiju sa spomenutog Centra na Indiani. Bili su ugodno iznenađeni, rekli su, pa vi ste zemlja koja ima ozbiljne kapacitete, ovo je jedinstven primjer održivog filantropskog projekta. Ponudili su mi stipendiju za istraživanja u Rockefellerovoj zakladi, o okolnostima u kojima je nastao ovaj projekt, s nakanom da se Zakladi predstavi održivi njihov projekt. Zahvalio sam se i prizivao kraj rata za odlazak na stipendiju, međutim, iskreno s tadašnjim znanjem nije mi bilo bistro što bi zapravo istraživao i bi li mi to bilo dobro uloženo vrijeme.

[20] http://info.hazu.hr/upload/File/2020/HAZU-POZIV-NA-OSNIVANJE-ZAKLADA2020.pdf

HAZU je 2018. organizirao okrugli stol o zakladama, a potom je izdao knjigu  Barbić, J. (ur.) (2019) Zakladništvo u Republici Hrvatskoj, Zagreb: HAZU.

[21] https://www.vecernji.hr/vijesti/u-rekordnom-roku-sakupile-131-000-eura-za-pomoc-zagrebu-cilj-im-je-200-000-1388490

[22] Autor teksta član je Uprave Zaklade Adris, najveće regionalne korporativne zaklade. Svjedoči razvoju Zaklade u kojoj članovi uprave, dakle, odbora povjerenika, uživaju povjerenje zakladnika te aktivo potiču istraživače i osobe s inovativnim i stvaralačkim potencijalom na prijavu projekata na javni natječaj kojeg Zaklada raspisuje redovito svake godine. Autor je u Zakladi sukreirao inovaciju nagrađivanja najbolje gimnazije na maturi sa 100.000 kuna i stipendiranja najboljeg maturanta. Nagrade su dodjeljivane dvije godine, a po dolasku ministra Vedrana Mornara, on bez objašnjenja nije htio davati podatke o najboljima. To je primjer kako država koči razvoj filantropije i zakladništva. 

[23] S ovim tekstom i konkretnim prijedlozima autor će se obratiti Sveučilištu u Zagrebu te predložiti financiranje pripreme projekta kojim bi se i globalnim prikupljanjem sredstava financirala obnova akademskih institucija.

Kako bismo shvatili što se događa s urbanom obnovom Zagreba nakon potresa koji je grad pogodio 22. ožujka 2020. i što možemo očekivati u budućnosti, važno je imati barem površni pregled nad dosadašnjim društvenim procesima i njihovoj urbanoj formi. Ako na Zagreb primijenimo uvide Kirila Stanilova[1], koji daje možda najbolji prikaz postsocijalističkih urbanih transformacija, onda možemo reći da su ključni procesi u urbanom planiranju koji su odredili posljednja tri desetljeća bili decentralizacija, uspostava tržišta nekretnina i privatizacija, a što je bilo praćeno odustajanjem od planiranja, smanjenjem koordinacije, lošom implementacijom regulativnih načela, povlačenjem javnog financiranja i slabljenjem javnih servisa. Kao rezultat procesa pretvorbe, privatizacije i povrata imovine te pratećih sitnih privatnih ekonomskih inicijativa podrumi, sutereni i stražnji ulazi u stambene zgrade na periferiji adaptirani su u kioske, dućane i frizerske salone. Vlasnički fragmentirani dijelovi grada su takvi i ostajali, a sa izostankom plana i koordinacije razvio se obrazac kakav imamo u zemljama u razvoju i kojeg karakterizira nedostatak javne infrastrukture (dijelovi Trešnjevke, Kajzerica, podsljemenska zona). Nejasna razvojna pozicija različitih dijelova grada odredila je potražnju za uredskim i poslovnim prostorima u centru što je podiglo cijene nekretnina. Vlasnici stanova koristili su svoja vlasnička prava na tržištu, a stanovi u centru su pretvarani u uredske prostore, od odvjetničkih ureda, turističkih agencija, privatnih stomatoloških ordinacija do salona za uljepšavanja. Pojavili su se prvi veći trgovački centri koji će kasnije nicati pretežno na periferiji, kao što će u kasnijoj fazi i uredski prostori u većoj mjeri seliti u sekundarne poslovne zone po vanjskom obodu koji je još uvijek unutar mreže javnog gradskog prijevoza. Nakon ulaska u Europsku uniju porastao je broj turista, proces koji se dogodio svim drugim glavnim gradovima novih članica. Stanovi u centru su dobili dodatnu potražnju i pretvarali su se ne samo u uredske prostore nego i u hostele, sobe i apartmane za kratkoročno iznajmljivanje. Od posebne važnosti su tada postala pitanja vanjskog izgleda centra grada, ponude za turiste i brendiranje kroz različite festivale i manifestacije. Imajući u vidu ove promjene u posljednja tri desetljeća kaotičan proces kojem smo svjedočili nakon potresa zapravo je samo jasnije pokazao neravnotežu koju imamo na djelu u društvenom i prostornom razvoju od osamostaljenja države i koji nije nikakvo prijelazno, nego je naše trajno stanje.

Jedno od prvih pitanja upućenih predstavnicima vlasti nakon potresa bilo je koliko dugo će trajati obnova? Većina je tvrdila da je prerano za takva predviđanja što je vjerojatno u nekim slučajevima značilo i to da nisu imali nikakvu ideju što ih čeka. Nosioci vlasti su se našli pod pritiskom da što prije ponude odgovore na pitanja naknade štete i obnove, a političko natjecanje i sukobi lokalne i državne vlasti bili su popraćeni institucijskom kompeticijom. Stručna udruženja koja već imaju proceduralno određeno mjesto u procesima kreiranja urbanih politika poput konzervatora, povjesničara umjetnosti, arhitekata i sličnih struka prve su se oglasile jer su navikle da procedure često nemaju nikakvu vrijednost i da moraju javno istupati da bi bili uključeni u proces planiranja. Spoznaja da određene ili čak većina oštećenih zgrada nema veliku arhitektonsku ili kulturnu vrijednost nadograđivana je objašnjenjima o krajobraznoj i ambijentalnoj vrijednosti. Saznali smo da je izrazito važno vratiti što je više toga u prethodno stanje radi očuvanja identiteta, a taj identitet je važan jer je zahvaljujući njemu Zagreb između ostaloga postao turistička destinacija. Ako se moglo tako obnavljati Dubrovnik nakon potresa, može se sada i Zagreb. Dobiva se dojam da je razlika između urbane politike koja priprema otpornost na potres obnovom fasada i s druge strane argumenata koji promoviraju obnovu tih istih zgrada radi fasada odnosno turističke privlačnosti samo pitanje pozicije. I u jednom i u drugom slučaju na djelu je reprodukcija diskursa u kojem je turizam glavni cilj i sredstvo razvoja i u kojem se centar grada vidi kao kulisa za razgledavanje, a ne živo urbano tkivo.

Potom je u javnost izašao na brzinu kreiran tekst zakona o obnovi, a koji vlast ipak nije donosila pod pritiskom nego nažalost iz uvjerenja da se konačne mjere mogu i moraju donijeti u rekordno brzom roku, bez usuglašavanja s drugim dionicima. Problem tada mijenja oblik. Saznajemo da problem koji se do tada vidio kao problem ambijenta i kulturne baštine, problem građevinskih materijala i statike, postaje i problem ljudi i to ne onih koji samo šetaju centrom grada, nego onih koji u njemu žive. Time je otvoreno pitanje vlasništva u svim mogućim kombinacijama (infrastrukture, zemljišta, objekata, a onda još i prava korištenja) uključujući i varijantu u kojoj vlasništvo uopće nije poznato. Brzina donošenja mjera i neozbiljnost u planiranju i upravljanju procesom osmišljavanja obnove pokazuje da se nakon potresa suočavamo s novom upravljačkom nepogodom.

Zagreb ipak nije prvi grad koji se obnavlja nakon potresa, a pogotovo nije prvi koji prolazi urbanu obnovu. Neke spoznaje ipak postoje i na temelju njih možemo dobiti barem okvirnu predodžbu budućih procesa i promjena, a koja bi nam mogla pomoći u planiranju.

Prvo na što valja ukazati je da iz dosadašnjih rasprava u javnosti uopće nije jasno što se pod obnovom podrazumijeva. Kada različiti akteri, uključujući i predstavnike lokalne i državne vlasti, spominju obnovu postavlja se pitanje misle li na (1) povratak u prethodno stanje, (2) postizanje nekog projiciranog stanja bez potresa, ili (3) postizanje nekog poželjnog budućeg stanja (koje nije ni prvo – u nekim aspektima nezadovoljavajuće, niti drugo koje bi moglo značiti isto to nezadovoljavajuće samo u malo naprednijoj fazi)[2]. Za pretpostaviti je da različiti akteri imaju različito razumijevanje obnove i stoga je razjašnjavanje ovog pitanja ključno. Bez usuglašavanja što obnova znači i što se obnovom želi postići svi daljnji koraci su osuđeni na prepreke i kroz cijeli ćemo proces svjedočiti međusobnom mučnom sakaćenju.

Prva varijanta će za mnoge biti prihvatljivija iz različitih razloga, a kod nekih je to i disciplinarno određeno. No, vjerojatnost da će biti moguće postići prethodno stanje čak i da svi prihvate da je ono bilo dobro, ili najbolje od mogućih s obzirom na okolnosti, izrazito je niska. Novaca za obnovu kad tad nestane, obnova će trajati godinama (vjerojatno duže od deset godina pri čemu nikada nećemo moći identificirati završetak) i promjene će se događati usprkos svim naporima za povratak u prošlost. Druga varijanta je teško provediva s obzirom na to da je mnoštvo drugih intervenirajućih varijabli, od kojih su COVID-19 i ekonomska recesija samo prve koje su vidljive. Treća opcija pak zahtijeva javnu raspravu, uključivanje svih dionika u proces osmišljavanja ciljeva, svakovrsno katalogiziranje kao i identifikaciju polaznog stanja, prethodnih društvenih promjena i trendova, izgradnju konsenzusa i različite druge procese kako bi planovi bili ostvarivi.

Za sve navedene pristupe već imamo dovoljno iskustva. Prvu opciju se može vidjeti u Vukovaru u kojem dvadeset godina nakon početka obnove još uvijek nisu obnovljene sve zgrade u centru grada, vrijedna kulturna baština, a Radnički dom, obnovljen izvana, već godinama čeka unutarnju obnovu i uređenje. Može se otići i u Dubrovnik, po mogućnosti tijekom zime, kako bi se moglo na miru uživati u predivnom ambijentu obnovljene stare gradske jezgre jer je tada ispražnjena od ljudi, ne samo turista nego i stanovnika. Za drugu opciju možemo se prisjetiti reportaže, ponovno iz Vukovara, povodom otvaranja novoizgrađenog zatvorenog olimpijskog bazena u Borovu naselju sredstvima Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovara, kojem je primarni cilj obnova gospodarstva, u kojoj je izjava jednog aktera o nadi da će sada kada grad ima olimpijski bazen, kakav nemaju ni mnogo veći gradovi u ovoj zemlji, uskoro dobiti i vaterpolo klub. Za loše izdanje trećeg pristupa možemo otići u Pulu, grad koji je nakon demilitarizacije osjećao beskraj mogućnosti za urbanu obnovu i razvoj, a trideset godina kasnije ih još uvijek ima jednako beskrajno mnogo, ali sada bez osjećaja da ih ima, jer se ništa od planova krojenih mimo javnosti i struka nije realiziralo.

Drugo, obnova nije linearan proces, nego multidimenzionalan, snažno je određen kapacitetima i modelima upravljanja, prepun prijepora i nejednakosti s obzirom na specifičnosti lokacija, dionike, korisnike i institucionalne aranžmane.[3] Zbog ovoga je sustav upravljanja i participacija najšireg kruga dionika u inicijalnim fazama osmišljavanja modela od iznimne važnosti. Povrh toga, riječ je o procesu koji zahtjeva široku mobilizaciju različitih resursa, od osiguranja privremenih smještajnih kapaciteta do obnove zgrada različitih namjena i vlasništva. S obzirom na to da je proces dugogodišnji i da se odvija na različitim razinama političke vlasti i traje duže od političkih mandata, ključni okvir mora biti osiguran od političkih prijepora, institucionalnih blokada, administrativne lijenosti kao načina otpora političkom nestručnom diktatu i sl.

I treće, prirodne katastrofe kao i procesi obnove imaju nejednake učinke u različitim sektorima i među društvenim skupinama što znači da ukoliko želimo upravljati društvenim procesima onda ih moramo poznavati, a proces obnove oblikovati na način da upravljamo tim procesima radi dugoročnog razvoja. To je još jedan razlog zašto je potrebno uključiti različite dionike jer nitko nema potpuni pregled društvene stvarnosti. Svaka disciplina je određena tunelskim pogledom; povjesničari umjetnosti će govoriti o baštini, arhitekti o objektima, pravnici o vlasništvu, ekonomisti o izvorima financiranja, sociolozi o dinamici stanovništva s obzirom na različite kategorije. I svi oni se bore za nadmoć vlastitih perspektiva, koje često uopće nemaju unutarnju homogenost. Uzmimo za primjer mogućnost da se u centru grada izgradi nova zgrada bez prozora. Arhitekt bi mogao reći da je to izvrsno uspjela interpolacija suvremene arhitekture i da se samo čini da nema prozora, a da zapravo prozora ima više nego na drugim objektima, samo ih se ne vidi s ulice. Povjesničar umjetnosti bi mogao reći da su u neka davna vremena porezi razrezivani na temelju broja i veličine prozora i da je ovo reprezentacija izbjegavanja plaćanja poreza koja je u skladu s povijesnim slojevima i današnjim vremenom. Ekonomist bi mogao vidjeti ulični zid zgrade bez prozora kao potencijal za oglašavanje u centru grada pa zaključiti da imamo odličan primjer ekonomski samoodržive zgrade jer će samim postojanjem moći donositi profit, a čime se dovodi u pitanje ideja da je nekretnina mrtvi kapital. Sociolog bi mogao reći da je na djelu odustajanje od javne sfere i promatranje javnog prostora kao prijetnje od koje se treba braniti. Svi bi mogli donijeti nešto od stvarnosti u raspravu koja će nečim rezultirati, a da ne moramo čekati da vrijeme pokaže ocjenu (na ocjenu vremena se obično pozivaju oni koji su isključili preveliki broj varijabli).

Ako pak budemo čekali ocjenu vremena onda je velika vjerojatnost da bi vrijeme moglo pokazati nešto od sljedećeg.

Prvo, prethodna socioekonomska ranjivost pojedinih skupina pokazat će se kao značajan čimbenik tijekom i nakon obnove. Nezaposleni, građani starije dobi, žene, invalidi, zadužena kućanstva, roditelji s djecom, mali obrtnici i sl. koji su već imali društvene i ekonomske probleme u svakodnevnom životu bit će u posebno nepovoljnoj poziciji u raspodjeli pozitivnih i negativnih učinaka[4] obnove jer će se obnova dominantno shvaćati u terminima fizičke rekonstrukcije objekata, a manje društvene rekonstrukcije. Dodatno, obnova će pogoršati pozicije ovih i drugih ranjivih i marginaliziranih skupina i zbog top-down pristupa koji će dodatno umanjiti već smanjeni socijalni kapital, društveno povjerenje i osjećaje sigurnosti zbog poremećaja u društvenim mrežama susjeda često ovisnima o mlađim generacijama čija će mobilnost sada biti povećana. Doprinos prevlasti top-down pristupa dat će i financijski aranžmani, uključenost eksperata, kao i djelovanje tijela mjesne samouprave (vijeća gradskih četvrti i mjesni odbori) koja će samo u rijetkim prilikama, a ovisno o političkoj strukturi, pomoći u osnaživanju građana, dok će češće funkcionirati kao transmisijski mehanizmi odlučivanja viših razina. Financijski pritisci će ove skupine prisiljavati na prodaju ili zamjenu nekretnina. Prethodna nemogućnost financijske participacije u održavanju ili obnovi fasada (koja je zahtijevala angažman skupih stručnjaka) sada će se manifestirati kao nemogućnost participacije u obnovi. To će pak doprinijeti promjeni vlasništva ili pak dodatnoj stigmatizaciji i marginalizaciji tih skupina ukoliko odluče ostati, između ostaloga i zbog dominacije stručnjaka koji će naglašavati fizičku obnovu, restauraciju i uljepšavanje. Ukratko, dominantni diskurs, kako u reprezentacijskoj sferi tako i u tehničkim rješenjima i mehanizmima provedbe, pogodovat će pojačavanju postojećih društvenih nejednakosti što će imati specifične učinke vidljive u kasnijoj izmijenjenoj socioekonomskoj i demografskoj strukturi, a time i svim ostalim aspektima centra grada.

Drugo, sama obnova će unijeti prekide u svakodnevnom životu i ispunjavanju svakodnevnih potreba stanovnika kroz sljedeći desetogodišnji period i to vjerojatno mnogo veće prekide nego da obnove uopće ne bude. Privremena preseljenja će za stanovnike unijeti mnogo značajnije promjene nego stanovanje u oštećenim objektima, što će rezultirati otporom preseljenju, ali i negativnim učincima na socijalnu koheziju[5]. Također, provedba obnove u svom osnovnom dizajnu izvršit će nejednak utjecaj ovisno o tome hoće li biti vremenski i prostorno koncentrirana ili raspršena. Pritom valja naglasiti da je postojanje jasno i čvrsto razgraničenih faza u obnovi samo analitička kategorija, koja se u društvenoj stvarnosti pokazuje kao mit[6]. U prvoj fazi se moglo svjedočiti smanjenju svih aktivnosti u centru grada (bez obzira na zdravstvene mjere) zbog privremeno zatvorenih ulica, ograđenih prostora, nesigurnosti, buke i drugog zagađenja od radova. Na nekim lokacijama to će biti dugotrajno[7]. Promjene u fizičkom okruženju će imati značajne učinke na prethodno postojeće gospodarske aktivnosti, što bi zbog dužeg trajanja prije moglo voditi transformaciji nego adaptaciji u određenim gospodarskim aktivnostima[8]. Dugotrajnost i neizvjesnost promjena rezultirat će pojačavanjem prethodno postojećih trendova seljenja niza funkcija u vanjski pojas užeg centra grada što će ubrzati gentrifikaciju i promjene koje se već događaju u tom pojasu. Ove promjene će u konačnici imati reperkusije i na javni sustav obrazovnih i odgojnih servisa poput škola i vrtića, ali i socijalnih usluga u centru grada. Načelo po kojem svatko obnavlja svoju imovinu, zrcali ne samo odustajanje od funkcije države kao oblika socijalnog osiguranja nego i priznanje nemogućnosti upravljanja društvenim procesima. Upravljivost će se demonstrirati samo u području javnih ili reprezentativnih objekata jer će tu obnova biti rutinska, u skladu s već postojećom institucionalnom konfiguracijom.[9]

Treće, naglasci na brzinu obnove, omogućavanje nesmetanog stanovanja i nastavka svakodnevnog života favorizirat će model obnove povratka na staro[10]. Nisko povjerenje u institucije, slabi kapaciteti za upravljanje, dosadašnji društveni i politički konflikti u urbanom planiranju, kao i troškovi obnove doprinosit će reaktivnom, a ne proaktivnom, pristupu. Za to će postojati i podrška javnosti čemu je u podlozi očekivana preferencija starog i poznatog umjesto razvojnih planova koji uzimaju u obzir nove okolnosti. Svi ovi čimbenici će u konačnici doprinijeti kvaliteti i opsegu intervencija, pa je za očekivati da će obnova infrastrukture u većoj mjeri izostati, a što će dugoročno ograničiti razvojne mogućnosti centra grada i pojačati pretvaranje objekata za stanovanje u turističke apartmane. Također, za očekivati je da reaktivni pristup povratka na staro neće zaustaviti promjene, nego će ih samo učiniti teško upravljivima. U konačnici bi to moglo značiti više mikrolokacijskih promjena, a koje bi u cjelini mogle dovesti upravo do stanja i promjena koje se inicijalno želi spriječiti.

Ovo dakako nije iscrpna lista potencijalnih čimbenika i učinaka, već jedan od mogućih scenarija koji je vrlo izgledan. Čak i ovakav plošan opis stanja i promjena ukazuje nam da bismo mogli svjedočiti nastavku sociodemografskog trenda pražnjenja centra grada i prenamjene stanova za turističke namjene uz daljnji izostanak proaktivnog i participativnog planiranja urbanog razvoja.

Kruno Kardov

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
11. 4. 2020.

[1] Stanilov, K. (ur.) (2007) The Post-Socialist City. Urban Form and Space Transformations in Central and Eastern Europe
after Socialism. Springer.

[2] Chang, Stephanie E. (2010). Urban disaster recovery: a measurement framework and its application to the 1995 Kobe earthquake. Disasters. 34(2): 303−327. Cheng, S.; Ganapati, E.; Ganapati, S. (2015.) Measuring disaster recovery: bouncing back or reaching the counterfactual state? Disasters. 9(3): 427−446.

[3] Chang, 2010.

[4] Alipour, F. i sur. (2015). Social issues and post-disaster recovery: A qualitative study in an Iranian context. International Social Work. 58(5): 689-703. Chen, H.; Maki, N.; Hayashi, H. (2014) Disaster resilience and population ageing: the 1995 Kobe and 2004 Chuetsu earthquakes in Japan. Disasters. 38(2): 291−309.

[5] Oliver-Smith, A. (1991) Successes and Failures in Post-Disaster Resettlement. Disasters. 15(1): 12-23.

[6] Contreras, D. (2016). Fuzzy Boundaries Between Post-Disaster Phases: The Case of L’Aquila, Italy. International Journal of Disaster Risk Science. 7: 277-292.

[7] Contreras, D.; Blaschke, T.; Kienberger, S.; Zeil, P. (2014). Myths and realities about the recovery of L'Aquila after the earthquake. International Journal of Disaster Risk Reduction. 8: 125-142.

[8] Lengnick-Hall, C. A., i Beck, T. E. (2005). Adaptive Fit Versus Robust Transformation: How Organizations Respond to Environmental Change. Journal of Management. 31(5): 738–757.

[9] Kardov, K. i Tabak. I. (ur.) (2014). Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj. Zagreb: CMS i Zavod za sociologiju.

[10] Giovanni, G. Di i Chelleri, L. (2017). Sustainable Disaster Resilience? Tensions Between Socio-economic Recovery and Built Environment. Post-disaster Reconstruction in Abruzzo (Italy). U: Sonja Deppisch (ur.) Urban Regions Now & Tomorrow. Between vulnerability, resilience and transformation. Springer. Str. 121-144.

U vremenima katastrofa zbog kojih se osjećamo bespomoćnim i malenim u svemiru, normalna je potreba pokušati naći barem malo kontrole. Na žalost, cinični je truizam da će u takvim pokušajima mnogi, a pogotovo oni u položaju moći, pokušati identificirati “krivce”. Neki će to raditi zato što uistinu vjeruju u postojanje svrhovitog svemira pa će ono što se čini tragično neobjašnjivim pokušati objasniti preko, primjerice, Božje volje ili Božje kazne koja se manifestira u poplavama, potresima ili pandemijama. Drugi će pak to raditi zato što će politički vješto procijeniti da “lagane žrtve” ponuđene na oltaru javnog mnijenja i političkih bodova skreću pažnju sa strukturnih problema, zakašnjelih reakcija i nesposobnih dužnosnika na ključnim pozicijama.

Seksualne manjine (npr. “bolesni” homoseksualci) i seksualne slobode (npr. “amoralne” žene) oduvijek su bile takvi popularni dežurni krivci – kako u Hrvatskoj tako i šire. Stoga ne čudi da su i s koronakrizom glas pustili mnogi fundamentalni vjerski dužnosnici širom svijeta optužujući upravo “grijeh homoseksualizma”[1], istospolni brak[2] ili gejeve i lezbijke, kao i one s izopačenim umovima,[3] za pojavu virusa. U prenošenju jednog od članaka koji pišu o takvim izjavama, Novi list svoj prilog objavljen 9. ožujka 2020. označuje “Lude ideje”[4], sugerirajući da su takve optužbe nešto s čime se ne treba dalje zamarati, da to nije nešto što treba ozbiljno shvatiti. To je pogrešan pristup ovom problemu. Upravo suprotno, takve je izjave potrebno vrlo ozbiljno shvatiti. One su tek vrh ledenjaka koji, zbog toga što se čini malen i nevažan, dovodi do toga da zaboravljamo da je ono što se nalazi ispod površine više nego sposobno razbiti brod kojim plovi solidarno i slobodno društvo.

Prvo, takav diskurs u ovim trenucima društvene napetosti dodatno marginalizira skupine koje su zbog svoje seksualnosti ili roda ionako posebice ranjive. Primjerice, neheteroseksualne osobe u izolaciji s homofobnim članovima obitelji nalaze se u većem riziku fizičkog nasilja i dugoročnih posljedica za mentalno zdravlje[5], kao i u riziku od beskućništva gdje im, opet, prijeti veći rizik nasilja i diskriminacije[6]. Jednako tako, razdvojene istospolne obitelji mogu nailaziti na dodatne probleme ili diskriminaciju u pokušaju ujedinjenja preko granica ili evaluacije vlasti tko može živjeti zajedno u karanteni[7]. Na kraju, ne treba zanemariti niti potencijalno ozbiljne posljedice za život transrodnih ili interseksualnih osoba kojima je medicinska skrb (npr. hormonalna terapija) definirana kao ne-hitna ili čiji su medicinski postupci odgođeni ili otkazani[8].

Drugo, toleriranje sličnih izjava doprinosi i društvenoj klimi u kojoj je lakše pokrenuti ili ojačati kampanje usmjerene ka limitiranju seksualnih sloboda ili ograničavanju prava seksualnih manjina. Pa tako u Mađarskoj, na primjer, zajedno s preuzimanjem apsolutne vlasti, premijer Orban također gura zakon koji će u službenoj dokumentaciji riječ “rod” zamijeniti sa “spol pri rođenju”, čime će se efektivno eliminirati prava transrodnih osoba.[9] Slično tome, Poljska upravo u ovo vrijeme društvene krize na dnevni red parlamentarne rasprave stavlja dva prijedloga zakona. Jedan bi, u okviru navodne borbe protiv pedofilije, onemogućio pristup pouzdanom seksualnom obrazovanju.[10]  Drugi prijedlog zakona bi još više ograničio već postojeće vrlo stroge restrikcije pobačaja. Sličan prijedlog zakona je prošli puta bio spriječen masovnim demonstracijama koje je nemoguće organizirati u doba pandemije. Ipak, ovi su pokušaji, a pogotovo ovaj posljednji, naišli na alternativne oblike otpora – aktivisti su tako na ulice izašli u autima i biciklima, držeći se socijalne distance. Iako je konačna odluka u ovom trenutku odgođena, priča o tome je sve, a samo ne završena.

Jednostavno je rodna i seksualna prava privremeno staviti sa strane. Koga zanima seksualno obrazovanje kada se borimo za živote i egzistencije? Čak i u sferi građanskih sloboda, zar ćemo se zamarati pravima trans, inter i rodno varijantnih osoba u trenutku kada se raspravlja o mogućnosti da nam policija zakuca na vrata, ako njihove aplikacije instalirane na našim pametnim telefonima pokažu da naša putanja dozvoljene rekreacije nije bila prihvatljiva?

No “dežurni krivci” i “lagane žrtve” postoje s razlogom. Njihova svrha nisu oni sami već smanjenje osjetljivosti na daljnje korake. U trenutku kada su “nevažni” i ranjivi, oni za koje većina ne mari jer se teško s njima osobno identificirati, izmaknuti iz nužnosti reakcije okoline, tada krećemo prema normalizaciji njihove sudbine. To je dobro poznata strategija, sada već do besvijesti referirana stihovima njemačkog pastora Martina Niemöllera o tome po koga su “prvo došli”.  No, i ti stihovi, koliko god se prikladni činili, djeluju unutar referentnog okvira ratnih zbivanja, što je metafora kojoj se, koliko god nas sa svih strana obasipali njome, također trebamo suprotstaviti.

Ovo nije rat, jer čak i ako je naš zajednički “neprijatelj” virus, referentni okvir rata nam svejedno nudi i kolaboratore i unutarnje neprijatelje – a oni najranjiviji previše lagano postaju etiketirani kao upravo takvi neprijatelji. U ratnom diskursu, previše je lagano razdvojiti “bitke” na bitne i nebitne, na one koje zahtjevaju svačiju pažnu upravo sada, od onih koje možemo odgoditi za kasnije. Ali nema tog kasnije! Ovo nije rat. Ne možemo nikada pobjednički promaširati kroz oslobođeni glavni grad i objesiti svoje zastave. Jedino što možemo jest solidarno živjeti svoje suživote, u jednoj drugačijoj stvarnosti i normalnosti – za koju ni na trenutak ne smijemo dozvoliti da smanji zajedničku odgovornost za bilo kojeg člana društva.

Tanja Vučković Juroš,

Bruxelles
22. 4. 2020.

[1] https://news.trust.org/item/20200309160852-fvwh5/

[2] https://www.reuters.com/article/health-coronavirus-ukraine-lgbt/lgbt-group-sues-ukraine-religious-figure-linking-coronavirus-to-gay-marriage-idUSL8N2BI6C7

[3] https://www.nbcnews.com/feature/nbc-out/trump-s-bible-teacher-says-gays-among-those-blame-covid-n1168981?fbclid=IwAR0geu3FK4LsUp2OVCV1GStTbMogwzQrbizTYgEde8wmMqEsvIcMs01DCrU

[4] http://novilist.hr/Vijesti/Svijet/Vjerski-duznosnici-optuzuju-LGBT-ljude-za-koronavirus-Virus-je-osveta-za-homoseksualizam

[5]https://www.ilga-europe.org/sites/default/files/COVID19%20_Impact%20LGBTI%20people.pdf

[6] https://www.huffpost.com/entry/lgbtq-homeless-coronavirus-pandemic_n_5e796640c5b6f5b7c549cf58

[7]https://www.ilga-europe.org/sites/default/files/COVID19%20_Impact%20LGBTI%20people.pdf

[8]https://www.ilga-europe.org/sites/default/files/COVID19%20_Impact%20LGBTI%20people.pdf

[9] https://www.openlynews.com/i/?id=90932095-7e5c-442c-a40c-fa53e3750c6a

[10] https://kph.org.pl/kphs-position-on-the-attack-on-reproductive-rights-and-the-right-to-reliable-sex-education/

Već sada planiram odlazak na taj prvi koncert, predstavu, kino ili izložbu na koju ću otići ‘kada sve ovo napokon završi’. Veselim se užitku novih doživljaja, ‘šušuru’ pa i gužvi i dimu ako treba. Nedostaje mi radost zajedničkog gledanja filma, uživanja u predstavi ili jednostavno buke i plesa s drugim ljudima. Upravo ta žudnja za zajedništvom, za komunikacijom, za povezivanjem kroz neki oblik kulture jest ono što nas je fasciniralo u prethodnim tjednima gledajući balkonske operne arije, gitarske i violinske koncerte, te zajedničko pjevanje s terasa od Kine do Italije. Zarobljeni u našim stanovima (oni koji su sretni da ih imaju), čini se kao da smo dio nekog eksperimenta kojim se provjerava izjava Margaret Thacher kako ne postoji društvo nego samo individue. No baš igrokazi s brojnih balkona pokazuju koliko je bila u krivu, jer sve te samoizolirane individue traže znak nekog šireg društva, neki tračak pripadanja, pa makar i kroz zajednički ‘jauk s terace’. Kultura nam je tako ovih dana postala nasušno potrebna da se povežemo, kao i da na neki bolji način provedemo duge sate u samoizolaciji, pa se otvorila bujica online kulturnih sadržaja – predstava, filmova, koncerata, muzejskih tura, video igara… Međutim, kao što su u analognom svijetu prisutne nejednakosti u kulturi (od razine raširenosti i kvalitete infrastrukture za kulturno stvaralaštvo, mogućnosti pristupa kulturnim sadržajima pa do pitanja kulturnog kapitala), tako su reflektirane i u digitalnoj sferi gdje su pojačane i digitalnim nejednakostima. Tako u nekim obiteljima postoji samo jedan loše povezani kompjuter koji služi i majci koja radi od kuće i djeci koja pohađaju online nastavu, dok se u drugima svatko sam druži sa svojim 4G povezanim e-uređajem i uživa u raznim online kulturnim sadržajima.

Godina 2020. je na hrvatskim koordinatama trebala biti godina ‘kulturnog obilja’: od Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, kulturnog programa Predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-a, stranih filmskih produkcija koje su trebale snimati nikad veći broj dana u Hrvatskoj, preko niza drugih redovnih događanja koja su najavljivana mjesecima… No, pandemija je izazvala globalnu krizu, a u vremenima krize kulturni i umjetnički sektor najčešće među prvima osjeti njezin utjecaj, bilo da se radi o smanjivanju sredstava financiranja ili potrošnje kućanstava na rekreaciju i kulturu. Već s 12. ožujkom kada je izdana preporuka odgode okupljanja većih od 100 ljudi, a potom i s usvajanjem mjera 19. ožujka kojima su se ograničila društvena okupljanja te održavanje kulturnih događanja, odgođene su kazališne predstave, koncerti, zatvoreni su klubovi, muzeji, obustavljena su snimanja filmova, itd. Dakle, cijeli se kulturni sektor zamrznuo čekajući kraj ere koronavirusa. Umjetnici i umjetnice, kulturni radnici i radnice koji su zaposleni projektno[1] promptno su reagirali s nekoliko apela[2], tražeći da se čim prije donesu mjere da se zaštiti umjetnička i kulturna proizvodnja jer je sa svakom otkazanom predstavom, snimanjem, koncertom ugrožena nečija radna i životna egzistencija. Apeli i inicijative nisu krenuli samo lokalno, nego i globalno[3]. Međunarodne mreže u kulturi i umjetnosti poput Culture Action Europe (CAE)[4], Performing Arts Employers Association League Europe (Pearle)[5], kao i zemlje Europske unije ukazale su na ranjivost sektora uslijed projektnog načina rada koji je dominantan u kulturnom sektoru, a koji se trenutačno suočava s naglim i dramatičnim gubitkom prihoda. U trenutku kada su se i u Hrvatskoj počele najavljivati mjere i potezi za očuvanje kulturnog i umjetničkog sektora u doba COVID-19, dogodio se razorni potres u Zagrebu. Potres je uzrokovao velike materijalne štete koje su ostavile mnoge građane i građanke doslovce bez krova nad glavom, ali je i zadao dodatni udarac već oslabljenom kulturnom i umjetničkom sektoru. Brojne kulturne institucije i kulturna dobra su oštećena ili uništena, ali se isto dogodilo i mnogobrojnim uredima kulturnih organizacija, poduzeća, pa i ateljeima slobodnih umjetnika i umjetnica. Centralizacija najvećeg dijela kulturne infrastrukture baš u Zagrebu, i to posebice u užem centru grada u kojem se nalaze neke od glavnih muzejskih kuća, središta mnogih mikropoduzeća kulturnih industrija (filmske producentske kuće, izdavaštvo, dizajnerski studiji)[6], kao i uredi organizacija civilnog društva u području suvremene umjetnosti i kulture[7], predstavlja i mogući zastoj većine kulturnih djelatnosti u zemlji. Bit će potrebne godine i godine te velika financijska sredstva da bi se obnovile brojne kulturne institucije, spomenici kulture i zaštićena dobra, pogotovo uzevši u obzir konzervatorske uzuse obnove kulturne baštine.

Pogođeni s dvije istovremene krize, kulturni su se djelatnici i djelatnice mobilizirali u traženju mjera koje bi adekvatno zaštitile kulturno stvaralaštvo i radništvo. ‘A što se sad opet ti kulturnjaci bune?’ –  odmah su krenuli kontra glasovi u javnosti propitujući posebnost kulturnjačkih zahtjeva, budući da su i mnogi drugi sektori pogođeni novonastalom situacijom iz koje nitko neće izaći neoštećen. Međutim, promptna reakcija kulturnog sektora raznim apelima bila je potrebna jer bi se inače možda taj sektor opet našao na margini, kako je najčešće i slučaj. Problematika loše percepcije umjetničkog i kulturnog sektora te kulturnih radnika i radnica u Hrvatskoj može se objasniti preko nekoliko razina. Prva je povezana s činjenicom da se kod nas rad u kulturi i umjetnosti ne shvaća kao pravi rad, tj. da iza stvaranja umjetničkih djela i kulturnih proizvoda leži svakodnevni radni napor niza djelatnika i djelatnica – od umjetnika preko radnika filmske rasvjete, koreografkinja, šminkera, pa sve do radnica u računovodstvu kazališta ili filmskih poduzeća i sl., te da taj isti rad naposljetku mora biti i adekvatno plaćen. Druga razina problema je vezana uz niski status kulture i umjetnosti općenito u našem društvu. Riječ je o dugogodišnjem problemu vidljivom kroz nisku razinu financiranja kulture već desetljećima – od oko pola posto u npr. 2014. godini do sadašnjih otprilike jedan posto izdvajanja na razini državnog proračuna. Kultura se najčešće u političkoj areni uzima kao važna samo na razini ‘sedmostoljetnog identiteta’, dok na razini programa političkih stranaka i pridruženih strateških planova ona rijetko zauzima značajno ako i ikakvo mjesto[8]. Treća razina problema je vezana uz također dugogodišnji napad na državni i javni sektor kroz diskurs ‘uhljeba’, što je dio šireg problema inzistiranja na smanjivanju javnog financiranja i na privatizaciji javnih dobara – npr. obrazovanja, zdravstva i kulture. Upravo se sada može vidjeti koliko je bitno u kulturnom sektoru osigurati logiku održivosti i odmaknuti se od isključivo tržišnih principa, budući da kultura kao javno dobro mora biti omogućena i dostupna svima za što je bitna razina javnog financiranja kulture – što se u ovoj situaciji zrcali iz brojnih primjera dijeljenja digitalnih sadržaja publici u njihovim domovima. Također, dostupni su podaci ukazali da su se sektor kulturnih industrija[9], ali i nezavisni kulturni sektor, do sada pokazali ‘robusnima’ i uspijevali odolijevati dosadašnjim krizama upravo zbog velikog osobnog ulaganja radnika i radnica, te radi visoke vrijednosne identifikacije s radom u sektoru[10] (koji u nekim situacijama graniči sa samoeksploatacijom) zasnovanim na projektnom (fleksibilnom) radu[11]. Rad u kulturnom sektoru baziran je na velikoj količini volonterskog rada koji nije nigdje ‘ekonomski’ zabilježen. Međutim, s obzirom na nadolazeće prazne srpanjske plaže i evidentnu praznu blagajnu glavnog grada, postavlja se pitanje kako prebroditi krizu i osigurati održivost u kulturi te hoće li ‘kada sve ovo napokon prođe’ biti tog koncerta, predstave ili izložbe na koji ćemo moći otići i hoćemo li si takvo što uopće moći priuštiti?

Jaka Primorac

Odjel za kulturu i komunikacije
Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO),
20.4.2020.

Zahvalila bih se Valeriji Baradi i Aleksandri Uzelac za komentare na raniju verziju teksta.

[1] Podaci Eurostata za 2018. godinu pokazuju da je npr. u području umjetnosti i kulture udio samozaposlenih dvostruko veći nego u ukupnoj zaposlenosti. Takve podatke za sektor kulturnih industrija pokazuju i Rašić i sur. (2015). Mapiranje kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Ekonomski institut.

[2] Apel za žurnu pomoć nezavisnoj kulturi objavljen 14. ožujka, te 19. ožujka objavljen Apel platforme za radne uvjete u kulturi i inicijative 'Dosta je rezova!'.

[3] Neki od popisa navedenih mjera mogu se naći kroz projekt Compendium ili kroz blog KEA-e.

[4] https://cultureactioneurope.org/news/open-letter-to-the-eu-demanding-support-for-ccs-during-covid-19/ .

[5] https://www.pearle.eu/news/pearle-live-performance-europe-calls-the-eu-and-governments-to-provide-targeted-measures-following-the-impact-of-covid-19-on-live-events .

[6] Vidi u: Rašić, I. i sur. (2015).

[7] Kako pokazuju podaci u Barada, V. i sur., (2016). Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti. Zagreb: Zaklada 'Kultura nova'.

[8] Vidi u: Primorac, J. i sur. (2017) 'Access to culture in Croatian cultural policy: moving towards explicit policies', International Journal of Cultural Policy, 23:5, 562-580, DOI: 10.1080/10286632.2015.1102906

[9] Rašić i sur. (2015).

[10] Vidi: Barada, V. i sur. (2016).

[11] Barada, V. i Primorac, J. (2018). 'In the Golden Cage of Creative Industries: Public-Private Valuing of Female Creative Labour', u: Bilić, P. i sur. (ur.) Technologies of Labour and the Politics of Contradiction. Palgrave Macmillan, str.121-139.

Prije nekog vremena netko me upitao: „Ti predaješ ‘Sociologiju sela’? Zašto?“. To pitanje nije bilo niti izdvojeno niti je nastalo u vakuumu, već je bilo samo logičan odjek činjenice da su sela danas u velikoj mjeri izmijenjena modernizacijskim procesima, da su većim dijelom napuštena ili se napuštaju, kao i da razvoj industrijske proizvodnje sve više potiskuje poljoprivredu u onom tradicionalnom smislu. Posljedica je to i sve češćeg simplificiranja složenog prostora sela na stereotipni prostor „muzeja“, idilično nazvanog „čuvarem“ tradicije, kulture i običaja, čime se zapravo implicira pasivni prostor naslijeđen iz nekih arhaičnih vremena, koji će se prije ili poslije slomiti, nestati ili utopiti pod modernizacijskim pritiscima.

Sve je ovo vidljivo i u činjenici da se u hrvatskim medijima sve rjeđe piše o važnosti sela i, što još problematičnije, znanosti, uključujući i sociologiju u Hrvatskoj (koja svoj razvoj velikim dijelom duguje upravo iznimnim stručnjacima i istraživanjima iz ovog područja – prisjetimo se samo Zagrebačke škole ruralne sociologije i časopisa Sociologija sela, koji je nasreću tu zavidnu tradiciju nastavio do danas vrijednim radom uredništva Sociologije i prostora). Poljoprivreda se u medijima još i spominje kada se npr. govori o poticajima Europske unije i sl. ali o hrvatskim selima vrlo rijetko čitamo u pozitivnom kontekstu vrijednih socijalno-ekoloških prostora.

Nije onda čudno da govoriti kao ruralni sociolog o selu kao aktivnom okružju, u kojem se modernizacijski procesi mogu i trebaju odvijati uz uvažavanje njegove specifičnosti, o selu kao itekako ključnom prostoru čovjekova življenja, od kojeg suvremeno društvo, koje vapi za dugoročnijim i održivijim rješenjima globalne socijalno-ekološke krize, može čak nešto i naučiti, u tom smislu zvuči prilično utopijski.

Uz mogućnost uvoza raznovrsne hrane, u svako vrijeme, neovisno o sezoni, odsvakud, neovisno o fizičkoj udaljenosti, a da istovremeno izgleda svježe i zdravo, ne postoji briga oko činjenice da uvozimo, prema nekim procjenama, oko 50% prehrambenih proizvoda, sve dok su ti proizvodi jeftini. Ne postoji briga ni oko činjenice da imamo preko 400,000 ha neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, sve dok je opskrba hranom neprekinuta [1-3]. Tu i tamo se u javnosti pokrene rasprava kako možda i nije logično da hrana koja putuje tolike kilometre bude i dalje označena kao svježa, da hrana koja je došla iz druge zemlje a pakira se u Hrvatskoj bude označena kao domaća, ili da je pomalo čudno kupovati jagode u studenome ili grožđe u lipnju i govoriti o zdravoj prehrani.

No, u ovim izazovnim vremenima i svemu lošem što je sa sobom donijela kriza oko COVIDA-19, jedna od dobrih stvari jest da se u našem društvu ponovno aktualizirala rasprava oko važnosti hrvatskih sela, upravo s naglaskom na osiguranje nacionalne opskrbe hranom u kriznim vremenima. Kao što smo tijekom ove krize morali revalorizirati ulogu često podcijenjenih zanimanja kao što su medicinske sestre/braća, bolničari/ke, trgovci/kinje, vozači/ce, dostavljači/ce i dr., tako se počela podizati svijest i o bitnosti sela i njihovih stanovnika.

Povećano zanimanje za domaću poljoprivredu u Hrvatskoj vidljivo je na nekoliko razina: od kupaca poljoprivrednih proizvoda i njihovih proizvođača, preko različitih udruga, lokalnih i regionalnih uprava, te nacionalne razine ministarstava, vlade i Europske unije, koji o ovoj temi s pravom sve više govore kao o pitanju nacionalne sigurnosti. U ovom kratkom osvrtu, fokusirat ću se na ono što me i inače profesionalno najviše zanima – mikro-razinu svakodnevne interakcije, u ovom slučaju između kupaca i malih proizvođača, koja je možda najvidljivija iz rasprava na raznim online društvenim mrežama.

Radi se o iznimno zanimljivom procesu koji će trebati sustavno znanstveno istražiti nakon što sve ovo prođe, no u ovom popularno-znanstvenom obliku pisanja „sociologije iz izolacije“ navest ću nekoliko dosadašnjih opservacija.

1. Razlozi povećanja interesa u gradovima za domaće proizvođače i OPG-ove kod kupaca nakon proglašenja mjera izolacije zbog COVIDA-19:

• smanjenje ponude (količine i mogućnosti odabira) svježeg voća, povrća i mesa u velikim trgovačkim lancima;
• zatvaranje tržnica na kojima se dio građana dosad opskrbljivao;
• otvaranje mogućnosti dostave u vrijeme uredbe „Ostani doma!“.

2. Tijekom ovog proizvodno-prodajnog procesa, kod dijela kupaca naviknutijih nabavljati svoje namirnice u trgovačkim centrima svakako je moguće detektirati nepoznavanje procesa domaće proizvodnje:

• neznanje oko toga koje je sezonsko voće i povrće pa se, primjerice, sada u travnju traže „domaće mandarine iz doline Neretve“ (možete zamisliti da komentari na ovaj post nisu bili nimalo nježni);
• rasprave oko toga što je „domaće“, „prirodno“, „organsko“, je li „prirodna“ proizvodnja i ona iz plastenika, što znači koji certifikat, gdje je u svemu tome mjesto „prekupcima“, odnosno prodavačima koji sami ne proizvode već ono što prodaju nabavljaju uvozom, na Zelenoj tržnici i sl. (uglavnom se oblikuju dvije grupe mišljenja: „prekupci su zlo“ i „a što ću kad mi se jedu i banane“);
• problem s cijenama pri čemu je svakome tko je imalo upoznat s redovnim cijenama voća i povrća na tržnicama jasno da i s uključenom dostavom „iz okolice Zagreba“ košarica s 2 glavice kupusa, po 2 kg jabuka i krumpira, 2 poriluka, 2 svežnja rotkvica, par limuna i naranči i ubačenim svežnjem mladog luka „gratis“ ne može koštati 270kn osim ako ju se ne dostavlja dronom upravljanim satelitom;
• nepoznavanje pravilnog baratanja domaćim namirnicama od kojih se očekuje da poput luka umočenog u vosak iz trgovačkih lanaca ili limuna kojem ne smijete jesti koru i ove namirnice ostanu istog izgleda tjednima, pa se javlja nevjerica kako to da su rotkvice uvenule nakon nekoliko dana;
• gubljenje strpljenja kada se prodavači ne jave na poslane poruke ili kada ne dostave namirnice u dogovoreno vrijeme.

3. Što se tiče prodavača, tu se uz navedene poteškoće (lažno predstavljanje preprodaje kao domaće proizvodnje, povećanje cijena proizvoda) javljaju još neke koje se ipak mogu smatrati apsolutno opravdanima.

• domaći su se prodavači našli u situaciji porasta interesa za njihove proizvode, na koji se od njih očekuje da odgovore na razini uhodanog trgovačkog lanca, dok se trude i dalje kontinuirano proizvoditi, te na vrijeme sve po želji kupaca dostaviti, uz visoke mjere zaštite od koronavirusa;
• nedovoljna razina informatičke pismenosti (ako uopće posjeduju računala, tablete i koliko toliko pouzdanu internetsku vezu) zbog čega dio domaćih poljoprivrednika gubi u natjecanju i prije nego su se u njega uspjeli uključiti (poznata je mantra „što, ili u ovom slučaju tko, nije na Facebooku, ne postoji“);
• problem online komunikacije s više ili manje razumnim kupcima putem za što ih se zapravo nikada nije osposobljavalo (ova me situacija neobično podsjeća na našu „nastavu na daljinu“ – nadam se da ćemo i o tome čitati u sklopu ovih tekstova).

No, kakve god se poteškoće pojavljivale, ohrabrujuće je da se ipak rješavaju „u hodu“ te ovo podizanje svijesti kupaca o važnosti i prednostima domaće proizvodnje kao i prodavača, koji možda po prvi puta osjećaju da se njihov rad i društveno cijeni, ulijeva nadu za domaću poljoprivredu koju su mnogi već odavno otpisali, a svakako ulijeva nadu da će se ovaj proces u ovom obimu u kojem se kroz posljednja dva mjeseca razvio nastaviti i nakon završetka ove krize. Lijep primjer je kako neke kumice i kumovi (ne znam je li to ispravan „muški“ oblik prodavača na tržnicama) polako dobivaju svoje ime i prezime na online forumima. Tako je na grupi „Virtualni zagrebački plac“ postavljena i mogućnost „Tražim svog prodavača s placa“ gdje vjerni kupci traže svoje prodavače koje su dosad znali samo po broju ili mjestu štanda na placu.  Što se više ljudi uključuje i komentira kroz ove forume i grupe, svi se zajedno educiraju, kroz jedan organski proces. Nema boljeg marketinga od osobnih preporuka za neki OPG ili malog prodavača. Fotografije koje kupci stavljaju na online grupe putem kojih se vidi koliko je tko i što dobio za koliko novaca također prirodno poravnava tržišne cijene i tjera one koji pretjeruju s cijenama da se prilagode. Da se radi o sve značajnijem broju zainteresiranih kupaca i proizvođača vidljivo je i iz povećanog interesa trgovačkih lanaca koji sada traže da im se domaći proizvođači jave kao posrednicima.

Iskristalizirali su se, dakle, neki problemi oko ovog online oblika komunikacije te prodaje i kupovine domaćih poljoprivrednih proizvoda „s praga“ i „na prag“ koje će, naravno, trebati rješavati ako se zadrži zamah koji se uhvatio tijekom ove krize (vezano za bolji nadzor i kontrolu proizvodnje i prodaje, zaštitu prodavača i potrošača – npr. katkad ovi forumi mogu postati i prava ratna bojišta, nekog prodavača koji nije uspio odgovoriti ili dostaviti na vrijeme može se javno prozvati i time ga obilježiti ili čak upropastiti, sve to treba bolje regulirati itd.).

No, da mi je netko prije samo par mjeseci rekao da će COVID-19 biti razlog povećanja interesa za selo i poljoprivredu (a nadam se i sociologiju sela) u hrvatskom društvu, sigurno bi mislila da je to njima „špansko selo“.

Tijana Trako Poljak

Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
6.4.2020.

Doc. dr. sc. Tijana Trako Poljak voditeljica je Uspostavnog istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost “Socijalno-ekološki izazovi ruralnog razvoja” (UIP-2019-04-5257, 2020.-2024.).

Želim zahvaliti HSD-u za ideju te kolegi Branku Ančiću i kolegicama Jaki Primorac, Simoni Kuti i Jeleni Zlatar-Gamberožić za čitanje i komentiranje.

Literatura: 

[1] https://oikon.hr/hr/pismo-ministarstvu-poljoprivrede-vezano-uz-inicijativu-zaorimo-hrvatska-polja/

[2] https://ruralnirazvoj.hr/files/documents/Program-ruralnog-razvoja-Republike-Hrvatske-za-razdoblje-2014.-2020.-ver.-5.3.pdf

[3] http://www.azrri.hr/fileadmin/dokumenti-download/STRATEGIJA_RR_2008-2013.pdf

Prije nekoliko dana, u moru tekstova o koronavirusu, za oko mi je na jednom portalu zapelo svjedočanstvo talijanskog liječnika koji je prebolio virus i koji je opis svoje zdravstvene agonije završio riječima: “Od sada nadalje, borit ću se za javno zdravlje. Ovo se ne smije tretirati kao pokaznu vježbu i ostaviti u rukama političara”. Kao zanimljiva koincidencija, upravo na početku širenja zaraze boravio sam u SAD-u, kada je slučajeva još bilo sasvim malo, a predsjednik Trump je ismijavao opasnost svojom karakterističnom frazeologijom o superiornosti američke nacije. Suprotno tome, svi s kojima sam tada razgovarao, ne samo da su bili zabrinuti zbog širenja virusa, nego je glavna tema bila: imamo li dovoljno bolničkih kapaciteta, setova za testiranje i koliko će to koštati, ne državu već svakoga ponaosob. Jer, poznato je, američki zdravstveni sustav počiva, uglavnom, na privatnom i neobveznom osiguranju dok su javni programi financiranja (npr. Medicare i Medicaid) daleko manjeg opsega nego što je to slučaj u europskim zemljama. Posljedično, Amerika najviše troši za zdravstvo među najrazvijenijim zemljama svijeta (16,9% BDP-a 2019. godine), ali ima i iznimno visoki udio neosiguranoga ili neadekvatno osiguranog stanovništva te ima nepovoljne zdravstvene pokazatelje. Primjerice, očekivano trajanje života je za dvije godine niže od zemalja OECD-a, a i snizilo se za dva mjeseca u razdoblju 2012.-2017. 71% odraslih i 43% djece ima povećanu tjelesnu težinu ili je pretilo, što je najveći udio među OECD zemljama. Stopa dojenačke smrtnosti iznosila je 5,8 2019. u usporedi s OECD prosjekom od 3,8, ili sa stopom nižom od 2,5  u npr. Estoniji, Finskoj, Sloveniji ili Švedskoj. Također, vrlo su velike razlike u pristupu adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti među stanovništvom, osobito u odnosu na rasno i etničko podrijetlo.[1]

Povijesno, razvoj javnih zdravstvenih sustava bio je povezan s interesom zaštite pojedinih kategorija stanovništva ili, češće, razlozima zaštite javnog zdravlja.[2] U 19. stoljeću, državna je regulacija bila potaknuta potrebom regulacije medicinske profesije u svjetlu novih medicinskih otkrića i njihove važnosti za državu, a osobito procesom industrijalizacije koji je multiplicirao društvene rizike i tražio njihovo kolektivno zbrinjavanje. No, do pravog zaokreta u razvoju javnih zdravstvenih sustava dolazi nakon II. svjetskog rata. Negativna iskustva ekonomske krize 1930-ih i II. svjetskog rata osnažili su ideju nacionalnog solidarizma, a što je pozitivno utjecalo na razvoj socijalne države, čiji su dio javni zdravstveni sustavi. Do novog zaokreta, doduše ne u svim zemljama na isti način i u istom obuhvatu, dolazi od 1980-ih godina, kada jačaju ideje privatizacije, ekonomske učinkovitosti, izbora i sl., a koje utječu i na zdravstvene sustave. Sve viši zdravstveni troškovi, ali i sve viša očekivanja od zdravstvenog sustava, uz demografske promjene, rezultiraju potrebom reformi i racionalizacije. Reforme su i pod utjecajem niza interesa, od samih zdravstvenih djelatnika do farmaceutskih kompanija i osiguravajućih društava. Ipak, zašto bi to bio problem?

Organizacija zdravstvenog sustava i javno zdravlje nisu sinonimi. Javno zdravlje se definira kao „umjetnost i znanost prevencije bolesti, produljenja života i promocije zdravlja kroz organizirani napor društva“.[3] Naglasak je na promociji zdravlja i općem blagostanju, a kroz jačanje integriranih zdravstvenih sustava i smanjenju nejednakosti. Stoga je ključno pitanje u kojem vidu zdravstveni sustavi doprinose promociji javnog zdravlja. A javno zdravlje traži niz akcija promocije i prevencije, u sinergiji s nizom drugih društvenih sektora, od obrazovnog sustava, preko medija pa sve do policije, čemu upravo svjedočimo u suočavaju s COVID-19 krizom. Upravo je tu ideju razvio naš svijetom proslavljeni dr. Andrija Štampar, kojega se sada nešto više prisjećamo, mada možda još previše stidljivo, a koji je liječnika vidio kao socijalnog radnika i narodnog učitelja, dostupnoga svima, i to tamo gdje ljudi žive, ne u ordinaciji. Zdravstveno prosvjećivanje stanovništva bilo je u središtu njegovih nastojanja, a to uključuje i svojevrsnu potragu za bolesnikom, upravo kako to sada rade epidemiolozi. Njegova gotovo proročka rečenica, iz današnje perspektive financiranja zdravstva i posljedica po mogućnosti pristupa zdravstvenim uslugama, glasi: „Ljekar u svom radu oko unapređenja narodnog zdravlja mora biti ekonomski neovisan od bolesnika, jer će samo tada moći da ispunjava svoju pravu zadaću u pravoj mjeri“.[4] Jednostavno, razlika u ekonomskoj moći ne smije se vidjeti u pristupu zdravstvu i zdravstvenim pokazateljima.

Situacija u Hrvatskoj je, trenutno, a kao što sugeriraju podaci, komparativno bolja u pogledu zaraze koronavirusom spram većine europskih država, a tvrdi se da je to zasluga rada epidemiološke službe na štamparovskim načelima. Vjerujemo i nadamo se da je tome tako te da će tako i ostati. Konkretnu analizu rada epidemiološke službe ostavljamo epidemiolozima i drugim zdravstvenim stručnjacima, ali iz društvene perspektive upravo ova javnozdravstvena nepogoda ukazuje na barem dvije bitne stvari.

Prvo, glavno je pitanje kapaciteta zdravstvenih sustava, od zdravstvenih djelatnika do opreme. Koliko pojedina država može zadovoljiti zdravstvene potrebe svojih građana jest pitanje ulaganja, ali i pitanje racionalne i na podacima zasnovane organizacije zdravstvenog sustava. Drugo, kako pokazuju iskustva američkog, britanskog, ali i nekih drugih zdravstvenih sustava, u pitanju je pristup zdravstvenoj skrbi. Mogu li si svi priuštiti neophodnu zdravstvenu skrb? U Hrvatskoj to nije problem u slučaju akutnih javnozdravstvenih problema, kao što su npr. epidemije, ali jest perzistirajući problem zdravstvene skrbi. Nejednakosti u pristupu zdravstvenim uslugama jesu dokumentirane, ali nisu nikada postale ključno društveno pitanje niti su bile glavni motiv svih provedenih zdravstvenih reformi u Hrvatskoj.[5]

I u najnovijem izdanju tzv. Euro Health Consumer Index 2018, jedan od komparativnih uvida učinkovitosti zdravstvenih sustava, ponavlja zaključak iz prethodnih izvješća: „Maknite političare i druge amatere iz operativnih odluka u nečemu što je najkompleksnija industrija na zemlji: zdravstvena skrb!“[6] Tome bih dodao rečenicu moje stanodavke za vrijeme nedavnog boravka u SAD-u: „Ovom zemljom vladaju osiguravajuće kompanije i zato nam je takvo zdravstvo“.  Hrvatsko zdravstvo ima kapaciteta i uspjeha. To priznaje i upravo spomenuti Euro Health Consumer Index. Ali, da bi ono zadovoljilo potrebe hrvatskog stanovništva, odnosno da bi odgovorilo na sve javnozdravstvene izazove, teme pristupa i obuhvata zdravstvenim uslugama moraju postati prioritetnim društvenim temama. Naglasak je na društvenom prioritetu i stručnim odlukama, a što bi u sinergiji trebalo onemoćati sada vladajuće netransparentne interesne mreže. Javnozdravstveni programi počivaju na obavještavanju, promociji, ulaganju, na širokom radu sa stanovništvom, prije svega kada ono nije bolesno. No, u pozadini učinkovitih javnozdravstvenih programa jesu uređeni i, prije svega, svima dostupni zdravstveni sustavi. Dostupnost zdravstvene skrbi kao temeljno ljudsko pravo, a ne nešto što ovisi o ekonomskim mogućnostima svakog pojedinca. Zdravstvo jest skupo, ali ovdje je riječ o opsegu zdravlja koji će država (kroz svoj zdravstveni sustav) jamčiti svima. Je li, stoga, ova nepogoda dostatan poticaj za očuvanjem vrijednosti javnog zdravstva i svim potrebnim društvenim akcijama u tom smjeru?

Siniša Zrinščak

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu
13.4.2020.

[1] Za detalje usp. OECD bazu podataka: http://www.oecd.org/health/

[2] Zrinščak, S. (2005.). Zdravstvena politika. U: V. Puljiz i sur. Socijalna politika. Povijest, sustavi, pojmovnik. Zagreb: Pravni fakultet, str. 199-238.

[3] Usp. http://www.euro.who.int/en/health-topics/Health-systems/public-health-services/public-health-services

[4] Štampar, A. (1923.) O socijalnoj medicini. Glasnik Ministarstva narodnog zdravlja, 1-3: 1-12.

[5] Usp. Stubbs, P. Zrinščak, S. (2018.) ESPN Thematic Report on Inequalities in access to healthcare. Croatia. Dostupno na: https://ec.europa.eu/social/main.jsp?advSearchKey=ESPNhc_2018&mode=advancedSubmit&catId=22&policyArea=0&policyAreaSub=0&country=0&year=0

Zrinščak, S. (2019.) Zdravstvena politika. U: G. Bežovan i sur. Socijalna politika Hrvatske. Drugo izdanje. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu, str. 159-194.

[6] Dostupno na: https://healthpowerhouse.com/media/EHCI-2018/EHCI-2018-report.pdf