MIROSLAV CMUK (Varaždin, 1983. – 2022.), profesor hrvatskog jezika i književnosti, diplomirani knjižničar, stručni suradnik knjižničar, književni kritičar i književnik.
Kolumne, eseje, osvrte i stručne tekstove objavljivao u više časopisa (Hrvatski filmski ljetopis, Kolo, Kvadrat, Tema, Zarez…) i na portalima (Magazin Gradske knjižnice Rijeka; www.stripovi.com…). Objavio je esejističke knjige Stripizam, Zvučna čitanka, Lektirizam, roman Zagorland te cijeli niz slikovnica – Knjiški vampir, Ljubav na drugi pogled, Strašni Piki i strašljivi Riki, Zimogrozni zrikavac Zrinko, Oton smoton, Nasmijani san, Stric koji nikada nije mahao, Zmaj u krošnji jabuke.
Miro je živio u Maruševcu. Kad zamislite život u osamdesetim godinama i djetinjstvo na seoskom imanju pomislili biste da je dane provodio u igranju nogometa i istraživanju šuma i polja. Nažalost, kao dječak Miro je prebolio tešku bolest koja je njegovo djetinjstvo odvela s livada u bolnice. Nepokolebljiv kakav je bio, Miro je ipak imao djetinjstvo puno pustolovina i doživljaja. Pronašao ih je u stripovima koji su postali njegov svijet igre i mašte. S istinskom erudicijom skupljao je njemu drage naslove tada vjerojatno i ne sluteći da će strip i književnost postati mjesto gdje će duh nadoknaditi ono što mu je tijelo uskratilo.
Nakon studija kratko radi kao učitelj hrvatskog jezika a zatim se zapošljava kao knjižničar, najprije u Osnovnoj školi Novi Marof, a zatim na 6. osnovnoj školi Varaždin.
Ono oko čega će se svi koji su ga poznali složiti je njegov naklonjen odnos prema učenicima koje je rado upućivao kako da prošire svoje vidike van obavezne i uobičajene lektire. S radošću je oformio zbirku stripova u knjižnici u koju je pomno izabrao ono što je djeci vrijedno za pročitati. Tada je i krenulo dublje i ozbiljnije bavljenje stripom kao formom, koje je kasnije preraslo u književnu kritiku i kritiku glazbe.
2017. izlazi Stripizam, njegov literarni prvijenac, nastao kao produkt pisanja nebrojenih eseja za književne časopise. Samo godinu nakon objavljuje i Zvučnu čitanku, esejistiku o dodirima stripova i glazbe. Pri svakom susretu koji smo u to doba imali Miro je uvijek bio pun ideja, stalno ih je vrtio u glavi i vidjelo se da već smišlja o čemu će dalje pisati. Tako nastaje i Lektirizam, serija eseja o knjigama za lektiru i općenito o odnosu djece prema knjigama, ali i šire o ulozi literature u suvremenom, otuđenom svijetu.
Sa svakim svojim djelom Miro je nama otkrivao nešto o svijetu literature, ali i nešto o svojem životu. Zato, ako pogledate naslovnicu njegova djela Zagorland koje je prožeto autobiografskim elementima, postat će vam jasno kako su njegova djela i nastala. Na naslovnici je dječak s nezaobilaznim flasterom na koljenu kojeg smo, čini se, svi često nosili kao posljedicu dječjih aktivnosti koje su onda podrazumijevale penjanje na drveće, vratolomije biciklima i slične stvari od kojih bi mame današnje djece dobile napadaj panike. I na takvim aktivnostima rađao se duh pustolovina, u skrivačima u predvečerje, krađama trešanja, igrama lopova i žandara ili jednostavno maratonskog nogometa. A zatim kad se umoriš, a to je onaj slatki umor od kojeg si drugi dan još jači i veći, tu su pustolovine Zagora, Bleka Stene, Mister Noa, Kapetana Mikija,… A kad zaspiš, kao što spava dječak na omotu, sanjaš da si ti spasio kolibu od Indijanaca, pronašao blago ili otkrio nova prostranstva. U tom jednostavnom, a opet toliko čudesnom modelu nastala je literarna produkcija Miroslava Cmuka koja od ovog romana kreće od esejistike u beletristiku. I okreće s pomalo neočekivanoj formi – slikovnicama za djecu.
Kao i dječak na naslovnoj strani Zagorlanda, Miroslav je ovdje uronio u ono najbolje, samu nepatvorenu maštu, ne bi li iz nje u kratkoj formi iznio ono najljepše, poruku iz koje će djeca naučiti da će već steći prijatelje, da je ok ako su ponekad nespretni, smušeni i zaljubljeni, da ih majka voli najviše na svijetu i da se svi nečeg boje. Mislim da je Miro ovdje pronašao jedan kanal koji ide od autora do djeteta s ciljem da toj djeci kroz priču uljepša svijet u kojem žive i da uputi poruku koja je dolazila direktno iz njegova srca.
Zato i njegov odlazak toliko boli. Miro nije bio dečko koji će održavati predstavljanja knjiga, nastupati pred publikom i javno se reklamirati ili boriti za neke titule. Ono najbolje davao je kroz svoje knjige i odnos premda ljudima s kojima je radio i surađivao. Taj topli i neposredni odnos, bez pretvaranja u kojem je djecu smatrao sebi ravnopravnima, a prijateljevao duboko i od srca, ono je što je teško pustiti. Ostat će s nama u svojim pričama koje je pisao i kad se bolest vratila. Umjesto očaja u njih je stavio ljubav. Takav je bio Miroslav. Hvala mu na tome.
Berislav Njegovec